- Imao sam u Turskoj sestrića koji mu je kazao da će mi donijeti saz da vidim i osjetim kako on izgleda i svira. Međutim, kako sam ja imao veliku želju, nisam čekao da mi on donese već sam tražio u oglasima i nađem čovjeka u Hrasnici koji pravi sazove. Ponesem ja svoje šargije i kad je on vidio kako ja to pravim, rekao mi je pa ti možeš ovo napraviti isto dobro kao i ja, čak i bolje - sjeća se Bureković.

Sazove pravi od raznih vrsta drveta, od javora, trešnje, oraha, od gustog bora, šljive. Žice su sve iste debljine, samo se trebaju naštimati.

- Veći saz ima osam žica, imaju i ovi manji od šest. Da bih napravio saz, trebam imati trupac dužine i debljine 40 do 45 centimetara. Ja to dosta uradim motornom pilom, ukopam ga dok je sirov jer dok bih ja čekao da se osuši, ispucao bi ili istruhao. Umotam ga u piljevinu i stavim ga u podrum, u mračan prostor gdje se polahko suši da ne bi pucao. Suši se otprilike godinu i onda se s njim može raditi. Treba jedno dvadesetak dana da se napravi saz. Onda polahko brusim, obrađujem – kaže Bureković.

{$galerijaFotografija}

Kaže da kad je bio mali, volio je da svira tamburicu, a volio je zvuk saza.

- Saz je za dušu, za sevdah, za akšamluk, za tišinu. Kad par ljudi sjedi i razgovara, a ti pomalo kuckaš. Moj drug Ćamil kaže da ako nije saz uštiman, on se ruga čovjeku. Da bi čovjek pjevao, mora biti sam sa sobom rahat. Kad si ti sa sobom rahat, bit će i drugi rahat od tebe. On je za sevdalinke, lagane pjesme, haj aman.. Tako... Prati se duša, osjećaj – kaže Bureković, pa dodaje:

- Danas mladi brzo pjevaju i brzo žive. Napišu pjesmu četiri ili pet listova, samo nabrajaju, a prije kaže trepuške, plave oči, pa tamo otegne, ne znaš šta će reći. Sve su te pjesme nastale kroz prirodu, kao ona "Snijeg pade, drumi zapadoše", pa "Ima l' jada ko kad akšam pada", sve životno.

Kaže da postoji potražnja za sazovima.

- Rahmetli Vehid Gunić je kupio jedan saz nekome u Ameriku, ima mojih sazova po Australiji, Turskoj, Njemačkoj. Većinom ih traže straiji ljudi, hoće da popune slobodno vrijeme. A cijene ih oni koji znaju koliko vrijede. Ali treba insan biti zadovoljan. Bit ćeš bogat onoliko koliko si zadovoljan sa onim što ti je dragi Bog dao. Mi svi znamo koliko smo iskreni i pošteni. I dva lopova kada nešto ukradu, sjednu i kažu: "Hajde da ovo sada pošteno podijelimo" – kaže Bureković.

Ističe da je takav vakat došao da su ljudi postali robovi stvari, automobila i kuća.

- Nama je sve preče od nas samih. Ja sad kad bih došao nekom ko me malo manje zna i kad bih počeo pjevati i još kad bi vidjeli da ću noćiti, zvali bi ti mliciju: "Nije dobar", rekli bi, "vozite ga, vežite ga". Džaba ti je pet jezika i pet fakulteta ako sa cijelim selom ne govoriš. Šta će ti pet jezika kad ni s kim ne govoriš – kaže sagovornik.

Adem kaže da se on uz saz odmara.

- Čovjek mora imati strpljenja i dok ga praviš, ako brzo kopaš, možeš ga oštetiti, ako padne, sav se razbije, a treba imati strpljenja da se ponovo napravi, a sa sazom treba ko sa djetetom. Kad ga praviš, sve čekaš kad li će, šta li će progovoriti. Nikad niko nije napravio onakav saz kakav bi on volio da ima. Uvijek misli da može biti još bolji i može, samo treba raditi – zaključuje Bureković.