-Palo je bezbroj granata na današnji dan, 8. novembra 1993., prije 25 godina, s artiljerijskih položaja HVO-a. Neki su pogodili u Stari most, a mnogo ih je padalo u neposrednoj blizini. Sa drugovima sam se popeo na gornji sprat kuće u izgradnji u mom komšiluku, sa koje se most vidio kao na dlanu. Pratili smo izgubljenim pogledom kišu granata koja je pljuskala na sve strane. Stariji su nam rekli da se sklonimo jer je bilo preopasno - prisjeća se u razgovoru za Faktor Ševko Jakirović, rođeni Mostarac, jednog od najtužnijih dana u svom životu.

Sa svega 17 godina, ovaj Mostarac, koji je odrastao uz obale Neretve, gledao je svojim očima šta rade njegovom "Starom". Dok stojimo na mostu pokazuje prema svom sokaku. Ševko i dan-danas živi u komšiluku Starog mosta, u istom sokaku sa čijega dna se prostire pogled na veličanstveni bijeli luk.

- Već smo bili navikli da svuda oko nas puca i padaju granate, što bi stari rekli "oguglali", živjeli smo nekako s tim. No, kada su dirnuli u most, teško je riječima opisati, to je bilo drugačije. Kao da su nam dirnuli nekog najmilijeg, nekoga s kim smo odrasli, ko ima posebno mjesto u našim srcima, tako smo se osjećali - priča Jakirović.

Zbunjenost, strah, bol, tuga i gnijev su se smjenjivali, no nastavlja, nada je bila jača, da će opstati.

- Nadali smo se da je to bio hir nekog vojnika, da će ga proći. Da mu je neko poginuo pa je svoj bijes iskaljivao na mostu, jer zna da nas gađa gdje najviše boli. No, nije stalo. Nastavilo se - nastavlja Jakirović.

Tu noć, kad se malo smirilo, iskrao se krišom, zajedno sa drugovima, da ode do mosta. Prizor koji su zatekli ledio je krv u žilama. I sada se naježi, tvrdi, kako mu prizori naviru.

-Bio je dosta razrušen, velika rupa je bila na sredini mosta te je bilo rizično preći s jedne na drugu stranu. Moj otac je te noći prešao. Unatoč svemu, nismo gubili nadu - priča Jakirović.

Svanulo je teško i kišovito jutro.

-Svanuo je 9. novembar s paljbom mnogo jačom i ljućom. Bilo je gore nego prethodnog dana. Stara jezgra grada je bila pod granatama, vidjelo se da je to planski organizovano. Sakrili smo se u jednu ruševinu na dnu moga sokaka, gdje smo imali čist vidik, i gledali most. Nismo imali današnje tehnologije, pa nismo mogli snimiti, ali smo imali oči, koje su upamtile svaki trenutak, i dok sam živ, sve i da hoću, ne mogu zaboraviti - nastavlja Jakirović.

U 10 sati i 16 minuta, most više nije izdržao, pao je u rijeku. Nastao je tajac. Sjeća se kako je Neretva krvarila tada. Crvena zemlja iz njega zamutila je vodu. Krvarila je zajedno sa svojim Mostarcima.

-Poslije svakog udarca sam bio sve zbunjeniji. Vijekovima je stajao, prolazili vladari i vojske, niko ga nije dirnuo. Nije bilo od vojne važnosti. Bio sam ljut i razočaran te sam na svaku granatu odgovorio psovkom i kletvom, jer sam bio nemoćan, ništa nisam mogao učiniti. Na zadnjoj sekundi kad je pao, čula se rafalska paljba sa okolnih brda, slavili su - sjeća se Jakirović, naglasivši da nešto tako može učiniti samo nečovjek i nikako Mostarac, bilo koje nacionalnosti, jer zna koliko svakom građaninu grada na Neretvi znači most.

Gledao je ljude kako plaču. Ljudi su izašli na sokak i vikali. Svi su bili zgroženi prizorom koji su vidjeli.

-Kada vidiš čovjeka od 50 do 60 godina, sa suzama u očima, koji je prošao sve i svašta, jasno ti je koliko mu je teško - pojašnjava bol koju su građani pretrpjeli kada su izgubili najstarijeg Mostarca koji je dao život za ovaj grad.

Prvi put kada je prešao preko novog Starog mosta prvo je prebrojao stepenice. Svih 93, kao i nekada. No, ništa nije bilo isto.

-Ista je građevina, ali nije to ta tenelija, nije to taj most. Veću nostalgiju za "Starim" osjetim kada sjedim na komadima koji su ostali ispod mosta kao spomenik da se na zaboravi i ne ponovi nikada više - dodaje Jakirović te poručuje za kraj, da je ipak najbitnije da je "Stari" ponovo izronio.