U selima Kule još su vidljivi tragovi iz juna 1992., srušene i spaljene kuće ili obnovljene povratničke u kojima, naročito u zimskim mjesecima, rijetko ko boravi, pa izgleda previše mirno i sablasno.

Ismet Čampara, koji je 1992. godine dva mjeseca proveo u bijegu, kaže da su ratne rane još uvijek otvorene.

- I danas se 43 ljudi i žena vode kao nestali - govori Čampara.

U Gacku u proljeće 1992. dolazi do prvih ubistava – konstatovano je u haškim presudama, a paravojne formacije u aprilu iste godine pale poslovne prostore gatačkih Bošnjaka. Više od dvije stotine muškaraca je 1. juna uhapšeno i zatvoreno u zgradu Stanice javne bezbjednosti (SJB) Gacko, dom u Avtovcu i Samački hotel rudnika i termoelektrane Gacko. Dio njih je kasnije prebačen u kasarnu Moše Pijade u Bileći.

Sva ova događanja primorala su stanovnike Gacka i okolnih mjesta da se sklone na područje Borča i Kule kako bi izbjegli maltretiranje, hapšenje i zločine.

Među njima je bio i Dževad Memić koji se 1. juna 1992. iz Kule vratio u Gacko da pregovara u zgradi policije da se uhapšeni ljudi puste. Prije bilo kakvog razgovora, zatražena je predaja oružja i Memić je priveden, da bi poslije nekoliko sati bio pušten sa grupom političkih predstavnika.

Memić se vratio u Kulu. Govori da je program Televizije Sarajevo zamijenjen beogradskim kanalom, ljudi se nisu smjeli kretati, a potom je nestalo struje. Dvije sedmice kasnije Kula je napadnuta.

- Paravojna jedinica je 17. juna 1992. napala susjedno selo Međuljiće i ubila dva čovjeka. Sutradan u pet sati ujutru slušam jednu radiostanicu gdje kaže: "Hoćemo li sa božijom pomoći" i prva granata pade na most u Bašićima - prisjeća se Memić.

Uslijedio je, prema njegovim riječima, silovit artiljerijski napad te je na područje Kule palo više stotina granata. Dio stanovništva je ranije izbjegao u planinu u već pripremljene bajte, ali neki nisu mogli zbog starosti ili drugih razloga da se sklone.

- Međutim oni su ušli brzo u Kulu i popalili svih 13 sela. Ide pješadija i češlja. Spalili su sva ta sela u brzini. Zadnji sam izašao iz Bašića i čini mi se da je selo planulo za deset minuta - rekao je Memić.

I Faim Bašić govori kako su se stanovnici Bašića koji su izbjegli prethodno u planine plašili nakon napada na susjedno selo, očekujući da će i Kula biti napadnuta.

- U našem selu je, mislim, poginulo dvadeset stanovnika taj dan prilikom napada. Stari, nemoćni koji nisu mogli, takoreći hodati - priča Bašić koji je jedan od tek oko 200 stanovnika koji danas žive na području Kule, što je, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, pet puta manje nego prije početka rata.

Osim ubistava, Bašić dodaje da su srpski vojnici srušili i zapalili svaku kuću i da "nije ostao ni kokošinjac".

- Dana 17. juna 1992., srpske snage su napale Fazlagića Kulu i ubile 130 žena, djece i staraca koji nisu pobjegli prije napada. Muslimani su se pokušali odbraniti, ali srpske snage su upotrijebile artiljeriju, minobacače i tenkove - navodi se u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izrečenoj Momčilu Krajišniku.

Ratni predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajišnik osuđen je na 20 godina zatvora za progone i deportacije nesrpskih civila s područja deset općina u BiH, među kojima je i Gacko, a ubistvo 130 civila iz Fazlagića Kule je u ovoj presudi okvalifikovano kao istrebljenje.

U presudi bivšim policijskim funkcionerima Republike Srpske Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu se također navodi da je u napadu na Kulu 17. juna 1992., u kojem su učestvovale vojska i policija, ubijeno 130 ljudi, da su se stanovnici pokušali odbraniti, a da su domovi i poslovni prostori spaljeni i pljačkani.

Napad iz osam pravaca

Stanovnici su posjedovali nekoliko lovačkih pušaka, što, prema Ismetu Čampari, nije bilo dovoljno za ono što je uslijedilo.

- Nakon upada u Međuljiće, normalno da je nastala panika. Već narednog dana je bio organiziran napad. Prvo artiljerija, tenkovi, minobacači, sa osam pravaca ide napad i onda njihove diverzantske jedinice. Sa naše strane gledano, bili smo goloruki. Oni su nas 18. juna potisnuli, mi smo se povukli - priča Čampara.

Prema njegovim riječima, osim što je dosta starijih ljudi ubijeno u junu 1992. u ovoj mjesnoj zajednici, stradalo je i mlađih u tom napadu, ali i da je računajući kompletnu gatačku općinu najviše ljudi stradalo tih dana u Kuli.

Memić, Čampara i Bašić pričaju da su se sklonili u šumu i odvojili od svojih članova porodice, žena i djece, te da su kasnije uspjeli doći do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

Oni su 30 do 60 dana proveli u okruženju te su se, neki prije, neki malo poslije, uspjeli izvući sa područja općine Gacko prema Zelengori, a zatim preko Goražda, Grepka, Trnova i Igmana te doći u Mostar.

Međutim, dok su se krili iznad Kule, na njih je otvarana artiljerijska vatra i nakon 17. i 18. juna 1992. godine.

- Artiljerijom je prebirana planina Bjelašnica iznad Kule. To je pucalo iz svih pravaca, tenkovi, minobacači i poslije toga išao je pješadijski napad. Oni su zarobili neke ljude, sveli ih u Kulu i tu su ih strijeljali - ispričao je Memić.

U haškim presudama se navodi da je jedna od šest lokacija u Gacku gdje su u zatočeništvu uglavnom držane osobe muslimanske i hrvatske nacionalnosti bila u Fazlagića Kuli.

Zbijeg preko planina

Tokom zbijega u planini, prema Memićevim riječima, došli su predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta koji su garantovali ženama da se predaju i da im se neće ništa dogoditi, što je većina žena i djece i učinila, pa su ih poslali, neke za Stolac, neke za Makedeniju.

U jednoj od haških presuda se navodi da se "otprilike 500 do 600 Muslimana dva mjeseca krilo na jednoj obližnjoj planini, da im je Ratno predsjedništvo Gacka poslalo poruku kojom je od njih tražilo da se predaju, da su se žene i djeca predali i odvezeni su autobusom u Stolac, dok su vojno sposobni muškarci pješice preko planina otišli u Mostar".

Osim što je u presudama konstatovano da je tokom napada na Fazlagića Kulu u junu 1992. ubijeno 130 civila, za ovaj zločin još niko nije odgovarao pred domaćim, niti pravosuđem u regiji.