Na čelu Predsjedništva SFRJ, kao predstavnik Srbije bio od 15. maja 1990. do 15. maja 1991. godine. Jović je bio jedan od najbližih saradnika bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i Srbije Slobodana Miloševića, čiju je politiku javno bezuvjetno podržavao.
Tokom najvećeg protesta opozicije 9. marta 1991. godine, kao predsjednik Predsjedništva, naredio je da se na ulice Beograda izvedu vojni tenkovi i tako razbiju demonstracije.
Član Predsjedništva SFRJ iz Republike Bosne i Hercegovine u to vrijeme bio je Bogić Bogićević.
U martu 1991. godine, poslije velikih devetomartovskih demonstracija u Beogradu, održana je historijska sjednica Predsjedništva SFRJ. Bogićević je bio njen učesnik i pokazalo se ključni akter.
Tada je, po svjedočenju učesnika, od njegovog glasa zavisilo da li će u Jugoslaviji biti uvedeno vanredno stanje. Sa jedne strane bila su "četiri Miloševićeva glasa" predstavnici Srbije, Crne Gore i pokrajina Vojvodine i Kosova, a sa druge – Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina sa Bogićevićem.
Jović je uz svoj glas za uvođenje vanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski.
- To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke - kazao je jedne prilike Tupurkovski.
Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Borisav Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.
- Ne mogu i neću glasati - na kraju je rekao.
- Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?! - bijesno ga je pitao Jović.
- Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine - odgovorio mu je on.