Kao pilot nadzvučnih aviona, Zaim Bešović je u bivšoj Jugoslaviji dva puta proglašen "herojem mira". Oba puta to herojstvo je zaradio u vazduhu i oba puta pilotirajući "migom 21". Prvi put mu je u letu otpao poklopac kabine, drugi put jastreb je uletio u motor aviona i zaustavio ga. Oba puta Bešović je sretno aterirao.

Ali pravo junaštvo Bešović je pokazao u prošlom ratu. On je, svo ovo ratno vrijeme, bio ratnik pješadinac, od rodnog Tjentišta, pa Zelengore, Rogoja, Grepka, Treskavice, Bjelašnice, Igmana, pa planinama u srcu srednje Bosne i Hercegovine, Dakle, pravi planinski vuk, priča je o Bešoviću, koju je objavio bosanskiratnici.blogger.ba.

- Nećete dovoljno upoznati ovog "planinskog vuka" ako se još malčice ne vratimo u ono predratno vrijeme. Kao vrhunski pilot, pripadnik elitne izviđačke eskadrile u Bihaću, Bešović, igrajući fudbal, doživljava infarkt i, uz podršku generala Tusa, 1989. godine odlazi u penziju. Postao je penzioner u 37. godini. Dobija veliki stan u Beogradu, koji mijenja za stan u Sarajevu. U Sarajevu se povezuje sa zemljakom Hasanom Čengićem, koji ga predaje "u nadležnost" Halilu (Seferu Haliloviću) i Muji (Mustafi Hajrulahoviću - Talijanu). Tako je postao član Patriotske lige (PL) februara 1992.

Preko svog brata Envera, koji je u to vrijeme bio magaciner u kasarni u Lukavici, izvlači oružje. Ishod te tajne operacije su popriličan broj naoružanih članova PL i – Zaimova dva "podrezana prsta" lijeve ruke. "Dabogda mi ovo sve rane bile", rekao je Zaim svojoj supruzi Milici. I bile su. I još je, kao pripadnik PL, organizovao jednu četu u Hrasnici, pa organizovao Štab TO. A onda su četnici napali njegovu Foču. Prema naredbi predsjednika Alije Izetbegovića na čelu sedamdesetak boraca Zaim Bešović kreće 8. aprila u pomoć Foči.

- Mene je tada iznenadilo što se malo dobrovoljaca javilo - priča Bešović, imali smo 240 pušaka, ali nismo imali toliko dobrovoljaca.

Među dobrovoljcima bio je i mladi kapetan i njegov imenjak Zaim Imamović i njihove će se ratne sudbine od tada često ispreplitati.

Stigli su 11. aprila u Ustikolinu. Foča je već bila pala. A i da nije, pitanje je koliko bi mogli pomoći jer ih je na cilj stiglo svega 48. U Ustikolini je, sjeća se Bešović, našao Halida Čengića - Hadžiju, Senada Šahinpašića - Šaju i novinara Šemsu Tucakovića koji je bio i potpredsjednik Ratnog predsjedništva Foče.

Foči, dakle, nisu mogli pomoći, ali su mogli stanovništvu ostalih slobodnih dijelova fočanske općine i Goraždu. Četnike je, priča Šemso Tucaković, Bešovićeva grupa toliko zbunila da su oni odgodili napad na Goražde, najmanje, za desetak dana. Jer nisu znali kolika je snaga ovih "hajduka", kako su ih zvali.

Zanimljivo je da su dva Zaima - Bešović i Imamović već 16. aprila 1992. godine, u selu Borovićima formirali Prvu drinsku brigadu koja je imala tri bataljona. Bešović je bio komandant, Imamović načelnik Štaba.

I onda slijede bitke za odbranu slobodne teritorije Podrinja. Imamović brani linije prema Goraždu, Džemo Omerbašić u Ustikolini, a Bešović na Tjentištu. Organizuju i jedinice, a i život naroda u zbjegovima.

Bešović je bio i prvi komandant Prve fočanske brigade, koja je formirana 10. augusta 1992. godine. Fočanski borci su već tada bili pravi ratnici i svi – dobrovoljci, kaže Bešović.

- Mi smo tada bili prava proleterska brigada – kaže on.

- Spavali smo u planini, u šatorima, kolibama, pa i pod vedrim nebom. Niko ni jednog borca nije mogao zadržati ako je htio pobjeći jer je to bilo nemoguće. I zato i jeste naša jedinica postala kasnije viteška. Čitavo vrijeme rata borila se viteški.

Vrijeme i mjesto dženaze bit će naknadno objavljeni.