Prije 27 godina na današnji dan ubijen je Čedomir Čedo Domuz – Bato, te njegov saborac Smajo Somo.

Nihad Šehić, Domuzov saborac, ističe kako bi se o njemu moglo danima pričati, te da su napisane i knjige.

- To je bio rodoljub, pošten čovjek, Srbin po nacionalnosti. Kada je došlo do cijepanja, izlaska SDS-ove policije iz regularnog sastava hadžićke policije, bio je jedini Srbin koji je ostao u regularnoj policiji. Rekao je da neće da ide sa kriminalcima, da se zakleo da će štititi Ustav i utvrđeni poredak BiH i da ostaje sa svojim kolegama. To je bilo u aprilu 1992. i stao je na pravu stranu. On je bio redovni kadet Škole unutrašnjih poslova na Vracama i rekao je da je učio čitav život da goni kriminalce, "ovo su kriminalci i ja ću se boriti protiv njih". Stao je na stranu patriota i rodoljuba BiH. Nas dvojica smo bili prijatelji i ranije, imali smo zajednički hobi, voljeli smo lov i puno smo se družili, dosta smo vremena provodili zajedno. Išli smo kao dobrovoljci na sve akcije. On nije puno razmišljao, javljao se čak i za one najopasnije – priča za Faktor kazao je Šehić.

Zajedno su sa još 22 saborca izašli na Igman i zauzeli to područje.

- I od tada je Igman bio pod kontrolom države BiH. Čedo je ostao na Brezovači, ja na Mrazištu. Te su jedinice veoma brzo postale respektabilne snage koje su čuvale Igman. Čedo je ostao komandir Izviđačko-diverzantske čete. Na jednom od zadataka prilikom oslobađanja teritorije općine Trnovo, Čedo je poginuo, presjekao ga je četnički rafal – prisjeća se Šehić.

Šehić ističe kako je to bio neopisiv gubitak.

- Kada se u Hadžićima govorilo da je Čedo na Igmanu, svi su se osjećali sigurno, a kada je poginuo, mislilo se da će sve da padne. To je bio težak udarac za sve i za saborce i za sve one koji su znali samo za Batu koji je bio na Igmanu, a nikada ga nisu upoznali. Nije u to vrijeme još bilo hrabrih boraca, svi su nekako bili stidljivi, nisu se bili prekalili, a on je od prvog dana bio prekaljeni borac – kazao je Šehić.

Iza njega su ostali supruga Vesna sa dvoje djece Sanjom i Teom, te majka Desanka.

- To je jedna časna porodica, on je bio jedan častan borac, patriota – zaključuje Šehić dodajući da je to samo dio priče o Čedi.

{$galerijaFotografija}

Supruga Vesna Domuz ga se rado sjeća i svojim unucima stalno priča o njemu.

- Kćerka ga se slabo sjeća, a nastojim da pričam unučićima šta je to njihov dedo želio, kako je govorio, šta su oni danas. Da su oni danas ono što je njihov dedo želio. Oni su spoj mješovitih brakova gdje imamo i jednu i drugu stranu. On je želio da budu ponosni na to – ističe Domuz.

Kaže kako vrijeme ljudi kao što je bio Čedo još nije došlo.

- Korak po korak dolazi vrijeme tih ljudi koji su imali ideju da su zajedno. "Da me niko ne može ubijediti da sam ugrožen od ljudi koji su mi vjenčani kumovi, od žene Esme koja me je dojila, sedmerice ljudi koji su mi krv dali da mi život spase", to su stvari koje su njega krasile, on nije htio da zaboravi dobrotu svojih komšija i prijatelja, kolega samo zato što je neko rekao da je on ugrožen od njih. Vrijeme i razmišljanje takvih ljudi polako dolazi – priča Vesna.

Kaže kako su u braku bili 12 godina i da je on bio izuzetno šutljiv i povučen čovjek.

- Kroz porodičnu tragediju on se dodatno povukao i sve to je uzrokovalo da je imao i zdravstvenih problema. Ali stvari koje su iz njega izašle su bile nešto novo i za mene. Razgovarali smo kada su postojale naznake da će se nešto dogoditi, srećom oboje smo imali isti pogled na sve to, ali fasciniralo me iznošenje njegovog razmišljanja jer se do tada on nije isticao. Poduzetnost, hrabrost, požrtvovanost tolika... On je šest mjeseci prije rata preživio tešku operaciju, ali odjedanput se preporodio i krenuo da štiti narod. To je i za mene bilo fascinantno – kaže Domuz.

Vesna ističe kako mu je uvijek bila podrška, ali da je i njegova majka Desanka preživjela i torturu i maltretiranje jer je sina štitila i jer je bila na njegovoj strani.

- Njegovoj majci njen rođeni brat je zapalio kuću zbog pokojnog Čede. Proganjana je, zatvarana, tukli su je kako bi njega natjerali da on to sve napusti, da se preda, ali niti je to nju pokolebalo niti njega. Zahvaljujući rahmetli Đozi svekrva je izvučena iz Hadžića. Nju je bukvalno srpski policajac ukrao iz Hadžića i odveo je njemu na Kobiljaču. Tako je od dočekao da vidi majku živu i zdravu, pa barem taj još jedan mjesec koji su bili skupa – prisjeća se Vesna.

Svi se sjećaju kako je Čedomir uvijek nosio na sebi obilježja svih vjera koja su mu poklanjali ljudi koji su ga sretali na ratištima.

- Ljudi iz istočne Bosne, nane i dede, imale supotrebu da mu nešto daju, mali Kur'an da ga štiti, da mu nauče na konac, da mu daju tespihe. Naišla je 77. riječka, tu su bili ljudi koji su mu dali brojanice, krunice... Sve je volio i čuvao i nosio na sebi, želio je svojom pojavom da kaže da je neko ko zaista želi da poštuje i cijeni svakoga ko je iole dobar i ko želi svom bližnjem dobro – zaključuje Vesna Domuz.

Istog dana kada i Čedo, život je izgubio i najstariji borac Armije BiH na Igmanu, 70-godišnji Smajo Somo.

Kako je kazao za Faktor Nihad Šehić, njegov saborac, Somo je bio dobrovoljac, te zbog svojih godina nije ni bio vojni obveznik.

- Bio je uzuzetno hrabar čovjek koji je pred mladićima jurišao i govorio: "Neće mene metak pogoditi". Ustajao je kada je najžešće bilo, govorio je hajmo juriš, naprijed. Poginuo je kada i Čedo, u mjestu Palanka – kazao je Šehić.

Njegovi sabrci kažu da je volio Bosnu više nego samog sebe, te da je rame uz rame sa mladićima jurišao da zaštiti domovinu.