Srijeda, 02.12.2020.

Vitezovi sa Žuči

Rade Zoranović i Nusret Aganović o bitkama za Sarajevo: "Nismo imali oružja, samo bosansko srce"

FOTO: Muhidin Živojević

Oko Sarajeva je bilo ukopano više od 220 tenkova i drugih oklopnih vozila kao i stotine ostalog teškog naoružanja, veliki broj protivavionskih mitraljeza i topova, te takozvanih sijača smrti. Grad je bio izložen i avionskim napadima, te napadima avionskim bombama razorne moći. Građani Sarajeva ubijani su u redovima za hljeb i vodu, na pijaci, u svojim kućama.

Gubilo je živote i staro i mlado, i muško i žensko.

Hrabri pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine stali su na branik ovog grada i odbranili su ono što se smatralo neodbranjivim.

Nusret Aganović, predsjednik Udruženja Prva slavna viteška brigada Sarajevo, i Radomir Rade Zoranović, pripadnik Prve slavne viteške brigade Armije RBiH, kako za sebe vole kazati  vitezovi sa Žuči, poveli su ekipu Faktora u obilazak najznačajnijih ratišta na kojima su bili članovi njihove brigade, te saborci iz drugih jedinica i sa drugih područja.

- Bošnjaci su nenaoružani, neobučeni, golobradi, u patikama porazili treću silu Evrope, Jugoslavensku narodnu armiju, četnike, fašiste, ustaše, sve snage koje su '41-'45. harale BiH, oživjele su '91. kada su bili višestranački izbori. Kako je kazao naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, mi se nećemo umoriti, oni će se umoriti, mi nećemo dati našu BiH, ona je naša, mi rezervne domovine nemamo, a svi imaju rezervnu – kaže u razgovoru za Faktor Aganović dok obilazimo Golo brdo na Žuči.

Ovaj lokalitet je imao nemjerljiv značaj za Sarajevo i njegovo zauzimanje značilo je spašavanje grada od opsade.

Još se, kako kaže Aganović, čeka na izgradnju spomen-obilježja na ovom lokalitetu svim braniteljima koji su dali ono najznačajnije što su imali u odbrani domovine, svoje živote.

- Nalazimo se na Golom brdu, ovdje je bila linija između četnika i Armije RBiH na udaljenosti od 50 metara. Cilj agresora je bio da vrati početne položaje i da ih zauzme. Hvala Bogu, nisu uspjeli - kaže Aganović, između ostalog, te dodaje:

- Mi se borimo da se obilježi svako mjesto gdje su se vodile bitke i gdje su stradali naši saborci. Nemamo obilježje ni Fehimu Agiću koji je poginuo 19. februara, spomen-obilježje nema ni Fadila Odžaković Žuta.

Obišli smo i mjesto na kojem je život izgubio slavni komandant Enver Šehović.

- Krenuo je žestok napad i rahmetli Enver Šehović sa svojim saradnicima, komandantom prvog bataljona Zahirom Panjetom, Mehamedom Cerom, sa komandirima četa krenuli su da zaustave neprijateljske snage. Rahmetli Enver je komandovao bez šifrovanja, četnici su ga čuli, pala je granata i tada su poginuli Šehović, Zahir Panjeta i njegov brat Eso, naslonjeni jedan na drugog kao da spavaju – prisjeća se Aganović.

Aganović ističe da je svaki milimetar teritorije bio važan.

- Naša borba je čista kao suza, poštovali smo konvencije, to je naš obraz i mi se time ponosimo – priča između ostalog komandir Prve viteške brigade.

Rade nam na mjestu Arnautka pokazuje Kotu 850 i govori o njenom izuzetnom značaju.

- Petog decembra 1992. vodile su se borbe za oslobađanje Kote 850, nepunih pet dana je trebalo da preuzmemo kotu, vrijeme je bilo ružno, kiša i susnježica, mi smo imali teške mokre uniforme na sebi. Napredovali smo, ali sporo, nikako da zauzmemo centralni dio. Umorni su oni, umorni smo mi. Oni ne urliču, ne čuje se muzika, pretpostavio sam da ih ima i brojčano manje. Razmišljao sam šta bi to njih uplašilo, da konačno zauzmemo kotu i meni je na um pao tekbir, jer znao sam da će pomisliti da idu mudžahedini, da će se uplašiti – priča Rade Zoranović.

Kaže da je on tiše kazao: "Tekbir", a vojnici za njim: "Allahu ekber".

- Ja sam ponovio, vojska za mnom tekbire i dok su odjekivali pozivi na tekbir i povici Allahu ekber, mi smo zauzeli tu kotu. Bila je to žestoka borba, palo je puno granata, pamova, pucalo se sa svih strana i peti dan borbe zauzeli smo tu kotu – sjeća se Zoranović.

Pričaju Zoranović i Aganović i o Pofalićkoj bici i o slavnom Plavom granapu koji je tada bio na liniji razgraničenja između Gornjih i Donjih Pofalića, između četnika i Vojske Armije RBiH.

- Bila je linija razdvajanja na Pofalićima i mi smo 16. maja ujutro rano krenuli i za jedan dan oslobodili Gornje Pofaliće. To je bio teritorij koji je bio strahovito utvrđen od strane četnika. Nadali smo se da ćemo ih iznenaditi, oni nisu znali da ćemo imati hrabrost da krenemo na te njihove položaje. Za jedan dan mi smo oslobodili Pofaliće i na taj način doprinijeli oslobođenju grada Sarajeva. Pofalićka bitka je jedna od najznačajnijih bitaka kada je u pitanju odbrana Sarajeva – priča Zoranović.

VEZANI TEKST - Rade Zoranović, čovjek iz naroda, od Žuči do Ženeve: Branio sam ovu zemlju jer drugu domovinu nemam

Zoranović i Aganović nam pokazuju i druge značajne lokalitete i pričaju priče svojih saboraca, dane i dane provedene nadomak Sarajeva, u nadi da više niti jedna nevina žrtva neće pasti u njihovom gradu.

- Bosanac, Bošnjak, je toliko dobar da bi ga privio na ranu, ali ako dirneš u njegovu porodicu, njegovo dostojanstvo ili ne dao Bog drzneš na njegovu Bosnu, onda ima da te nema. Tada se taj dostojanstveni, miroljubivi, merhametli čovjek pretvara u ljutu zmiju, i nema te ovozemaljske sile koja ga može pobijediti, od tih i takvih je napravljena Armija RBiH – zaključuje Zoranović.

Cijelu priču možete pogledati u videu ispod: 

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Vezani tekstovi
Više iz kategorije
Najnovije Najčitanije Na vrh