Sastanci na Bledu, Stojčevcu, Cetinju i drugim gradovima, nisu uspjeli sačuvati tadašnju državu, te su republike krenule putem nezavisnosti. Nakon što su Slovenija, Hrvatska i Makedonija proglasile nezavisnost 1991. godine, isto je učinila i Bosna i Hercegovina početkom 1992. godine.

Tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović od marta 1991. pa sve do kraja godine nastojao je uz pomoć svojih najbližih saradnika i članova bosanskohercegovačkog diplomatskog tima uspostaviti kontakte sa političkim liderima širom svijeta. Prvi diplomatski susret Izetbegović je ima 25. marata sa predsjednikom Austrije Kurtom Waldheimom i ministrom vanjskih poslova ove zemlje Aloisom Mocom. Nekoliko mjeseci kasnije, Izetbegović koristi priliku i odlazi u Turkiye, gdje je izuzetno srdačno dočekan od tadašnjem političkog vodstva predvođenog predsjednikom Turgutom Ozalom.

Do kraja 1991. godine, Izetbegović i saradnici su nastavili obilaziti svjetske lidere, a neke od posjeta bile su upriličene američkim senatorima, Papi Ivanu Pavlu II, te drugim značajnim dužnosnicima. Sve posjete i razgovori imali su jedinstvene ciljeve, a to su informiranje svjetskih zvaničnika o stanju u Jugoslaviji, odnosno Bosni i Hercegovini, te pridobijanje međunarodne podrške.

Shvativši da Bosna i Hercegovina treba krenuti putem Slovenije, Hrvatske i Makedonije, u decembru 1991. godine, predsjednik Vlade SR Bosne i Hercegovine Jure Pelivan i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, šalju Evropskoj zajednici (EZ) prijedlog da njene članice priznaju suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Nakon raspisivanja odluke o referendumu Bosne i Hercegovine, već u januaru je stiglo prvo priznanje. Naime, Republika Bugarska je shvatila značaj davanja podrške nezavisnosti Bosne i Hercegovine i prije provedenog referenduma. Njen primjer slijedila je i Republika Turkiye, koja je 6. februara 1992. godine priznala nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Koliko su ranije uspostavljeni diplomatski kontakti bili značajni za Bosnu i Hercegovinu potvrđuje pismo tadašnjeg predsjednika Turkiye Sulejmana Demirela poslano 8. februara 1992. godine Aliji Izetbegoviću u kojem navodi da je ranija posjeta Izetbegovića Turkiye u julu 1991. godine položila temelje za bolje buduće perspektive u međusobnim odnosima Turkiye i Bosne i Hercegovine.

Proglašenjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine nakon provedenog Referenduma o nezavisnosti, uslijedilo je masovno priznavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine od članica Evropske zajednice, sada Evropske unije, ali i Sjedinjenih Američkih Država, čime je odluka naroda Bosne i Hercegovine potvrđena i na međunarodnoj sceni. Podsjećanja radi, na Referendumu o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine izašlo je 64,31 posto građana, a njih 99,44 podržalo je proglašanje nezavisnosti.

Ubrzo nakon toga, uslijedila je srpsko-crnogorska agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, čiji je diplomatski tim predvođen Alijom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem, Muhamedom Šaćirbegovićem, Ejupom Ganićem i drugim, u uslovima agresije i opsade uspio pridobiti podršku svjetske javnosti.

Nakon četiri godine opsade, genocida i drugih ratnih zločina koji su počinjeni nad Bošnjacima, Dejtonski mirovni sporazum je okončao rat i kreirao je novo državno-pravno uređene zemlje, koje nije bilo idealno, ali je ipak uspjelo do danas očuvati mir uprkos različitim destruktivnim pokušajima da se on naruši.

Primjerice, tokom 2001. godine, tadašnji lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Ante Jelavić pokušao je kroz uvođenje Hrvatske samouprave uspostaviti paradržavne institucije, ali je taj pokušaj ubrzo ugašen od strane međunarodne zajednice. Anti ustavno djelovanje čelnika Srpske demokratske stranke (SDS), nekoliko godina kasnije također je sankcionirano od tadašnjem visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini P