Sastanci na Bledu, Stojčevcu, Cetinju i drugim gradovima, nisu uspjeli sačuvati tadašnju državu, te su republike krenule putem nezavisnosti. Nakon što su Slovenija, Hrvatska i Makedonija proglasile nezavisnost 1991. godine, isto je učinila i Bosna i Hercegovina početkom 1992. godine.

Tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović od marta 1991. pa sve do kraja godine nastojao je uz pomoć svojih najbližih saradnika i članova bosanskohercegovačkog diplomatskog tima uspostaviti kontakte sa političkim liderima širom svijeta. Prvi diplomatski susret Izetbegović je ima 25. marata sa predsjednikom Austrije Kurtom Waldheimom i ministrom vanjskih poslova ove zemlje Aloisom Mocom. Nekoliko mjeseci kasnije, Izetbegović koristi priliku i odlazi u Turkiye, gdje je izuzetno srdačno dočekan od tadašnjem političkog vodstva predvođenog predsjednikom Turgutom Ozalom.

Do kraja 1991. godine, Izetbegović i saradnici su nastavili obilaziti svjetske lidere, a neke od posjeta bile su upriličene američkim senatorima, Papi Ivanu Pavlu II, te drugim značajnim dužnosnicima. Sve posjete i razgovori imali su jedinstvene ciljeve, a to su informiranje svjetskih zvaničnika o stanju u Jugoslaviji, odnosno Bosni i Hercegovini, te pridobijanje međunarodne podrške.

Shvativši da Bosna i Hercegovina treba krenuti putem Slovenije, Hrvatske i Makedonije, u decembru 1991. godine, predsjednik Vlade SR Bosne i Hercegovine Jure Pelivan i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, šalju Evropskoj zajednici (EZ) prijedlog da njene članice priznaju suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Nakon raspisivanja odluke o referendumu Bosne i Hercegovine, već u januaru je stiglo prvo priznanje. Naime, Republika Bugarska je shvatila značaj davanja podrške nezavisnosti Bosne i Hercegovine i prije provedenog referenduma. Njen primjer slijedila je i Republika Turkiye, koja je 6. februara 1992. godine priznala nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Koliko su ranije uspostavljeni diplomatski kontakti bili značajni za Bosnu i Hercegovinu potvrđuje pismo tadašnjeg predsjednika Turkiye Sulejmana Demirela poslano 8. februara 1992. godine Aliji Izetbegoviću u kojem navodi da je ranija posjeta Izetbegovića Turkiye u julu 1991. godine položila temelje za bolje buduće perspektive u međusobnim odnosima Turkiye i Bosne i Hercegovine.

Proglašenjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine nakon provedenog Referenduma o nezavisnosti, uslijedilo je masovno priznavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine od članica Evropske zajednice, sada Evropske unije, ali i Sjedinjenih Američkih Država, čime je odluka naroda Bosne i Hercegovine potvrđena i na međunarodnoj sceni. Podsjećanja radi, na Referendumu o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine izašlo je 64,31 posto građana, a njih 99,44 podržalo je proglašanje nezavisnosti.

Ubrzo nakon toga, uslijedila je srpsko-crnogorska agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, čiji je diplomatski tim predvođen Alijom Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem, Muhamedom Šaćirbegovićem, Ejupom Ganićem i drugim, u uslovima agresije i opsade uspio pridobiti podršku svjetske javnosti.

Nakon četiri godine opsade, genocida i drugih ratnih zločina koji su počinjeni nad Bošnjacima, Dejtonski mirovni sporazum je okončao rat i kreirao je novo državno-pravno uređene zemlje, koje nije bilo idealno, ali je ipak uspjelo do danas očuvati mir uprkos različitim destruktivnim pokušajima da se on naruši.

Primjerice, tokom 2001. godine, tadašnji lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Ante Jelavić pokušao je kroz uvođenje Hrvatske samouprave uspostaviti paradržavne institucije, ali je taj pokušaj ubrzo ugašen od strane međunarodne zajednice. Anti ustavno djelovanje čelnika Srpske demokratske stranke (SDS), nekoliko godina kasnije također je sankcionirano od tadašnjem visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Paddy Asdowna, koji je 2004. godine za jedan dan smijenio 59 političara, dok se taj broj do kraja 2005. godine povećao na preko 100. Najviše smijenjenih političara bilo je iz SDS-a.

Godina 2009. izuzetno je značajna u pogledu relativno izraženo jedinstva prema određenim pitanjima tadašnjih članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Naime, Haris Silajdžić, Nebojša Radmanović i Željko Komšić, imali su gotovo ujednačen stav povodom pitanja pristupa Bosne i Hercegovine u NATO savez.

- Sa velikim zadovoljstvom Vas podsjećam na uspješan sastanak u NAC+BiH formatu posvećenom sprovođenju Individualnog partnerskog akcionog plana (IPAP), održanom 11. marta 2009. godine. Još jednom smo potvrdili našu predanost vrijednostima Alijanse, kao i našu volju da ostanemo proaktivan, vidljiv i pouzdan partner koji dijeli teret današnjih izazova. Iznad svega, podvukli smo našu želju da postanemo punopravna članica NATO, što je od strateške važnosti za Bosnu i Hercegovinu - istakao je tada u pismu upućenom sjedištu NATO-a član predsjedništva iz reda srpskog naroda Nebojša Radmanović.

Ipak, u godinama nakon toga, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i njihov lider Milorad Dodik, kontinuirano su opstruirali evropski i NATO put Bosne i Hercegovine što je povremeno rezultiralno međunacionalnim tenzijama i političkom krizom u državi. Najveća politička kriza od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kreirana je u drugoj polovini 2021. godine, od strane političkih predstavnika bosanskih Srba, nakon što je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko nametno Odluku o zabrani negiranja genocida.

Politički predstavnici iz bh. entiteta RS odlučili su se za napuštanje državnih institucija Bosne i Hercegovine, a u okviru Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) započeli su proces povlačenja državnih nadležnosti, te vraćanje istih na nivo entiteta, što je u suprotnosti sa državnim uređenjem Bosne i Hercegovine.

Zbog ovakvog načina djelovanja, Sjedinjene Američke Države uvele su sankcije članu Predsjedništva BiH iz RS-a Miloradu Dodiku, ali i nekim kompanijama iz bh. entiteta RS koje su poslovno bliske njemu i njegovoj porodici. Ipak, ove sankcije nisu donijele željene rezultate, te je još uvijek izostao povratak političkih predstavnika bosanskih Srba u državne institucije Bosne i Hercegovine. Trideset godina nakon proglašenja nezavisnosti Bosna i Hercegovina jeste nezavisna država, ali sa dosta unutrašnjih problema koji u velikoj mjeri sputavaju njen razvoj.

Ovakvo stanje uzrokuje iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine, što predstavlja dugogodišnji negativan tren.

Za okončanje višemjesečne političke krize u Bosni i Hercegovini potrebna je veća angažiranost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovine, jer posjeduje mehanizme koji mogu okončati političku krizu. Analiziramo li prethodnih trideset godina, možemo zaključiti da uprkos kontinuiranim političkim previranjima i sigurnosnoj nestabilnosti, Bosna i Hercegovina ne odustaje od članstva u NATO savezu i u Evropskoj uniji. Ulazak u dva navedena saveza garantuju mir, sigurnost i ekonomska ulaganja, koja su jedini recept za sprečavanje iseljavanja stanovnika Bosne i Hercegovine i jačanje državnih institucija.

Autor je magistar historije, istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijasporskih zajednica.