U centru Bihaća veliku enigmu za historičare i stanovnike ovog grada predstavlja bihaćko turbe.

Kako za Faktor pojašnjava magistar historije Dino Dupanović, glavni razlog jeste odsustvo historijskih izvora koji bi detaljnije i sa sigurnošću potvrdili "čija je to zadužbina, kada je sagrađena i kome u čast".

- Ono malo izvora koje imamo dovoljni su tek da parcijalno rekonstruišemo prošlost nastanka turbeta. Ono što historičari danas mogu tvrditi, ali opet napominjem s određenom dozom rezerve, jeste da je turbe izgradio Mehmed-paša Biščević, 1792 - 1874. iz bihaćke begovske porodice. Jedan od rijetkih izvora koji nam sugerira nešto kompletniju i detaljniju elaboraciju o historijatu turbeta jesu podaci iz časopisa Nada iz 1901. godine. Tu možemo pronaći i neke zanimljivosti vezane za turbe – priča Dupanović.

Ističe kako je prvobitno turbe izgrađeno za vrijeme osmanske vladavine bilo napravljeno od drveta i nalazilo se na mjestu stare porušene crkve.

{$galerijaFotografija}

- Pomenuto drveno turbe, Mehmed-paša Biščević je sagradio u čast jedne priče koju mu je prenijela njegova majka. Ona je sa prozora porodične kuće koja se nalazila u blizini vidjela plamen, tačnije dva plamena, nakon čega je njen sin naredio da se na tom mjestu podigne turbe. Prema vjerskoj tradiciji, tumačenje je išlo u pravcu da se svjetlost pojavila u čast dvojice vojnika koji su poginuli pri odbrani grada. S vremenom turbe je propalo što je uvjetovalo izgradnju novog turbeta 1886. godine – pojašnjava.

Kaže kako je Mehmed-paša Biščević imao jednako burnu prošlost, uspone i padove, kao i njegovo turbe.

- Biščević je bio poslan u Bursu 1851. godine od strane Omer-paše Latasa nakon kaznene ekspedicije, gdje se i oženio, da bi se nakon pomilovanja vratio nazad u Bosnu, u Sarajevo. Poznata je činjenica da je 1878. godine širom Bosne pružen otpor uspostavljanju nove austrougarske vlasti, a jedan od posljednjih gradova koji su osvojeni bio je Bihać 19. septembra 1878. godine., slično je bilo i pri osvajanju Bihaća 1592. godine i upadu Osmalija. Samo su se još neki gradovi poput Velike Kladuše i Pećigrada održali duže, pri čemu je austrougarska vojska morala upregnuti velike snage da ih pokori. Dakle, osvajanje Bosne se uvijek završavalo u tvrdoj Krajini. Borbenost vojske u Bihaću opisana je mnogim historijskim knjigama, ali nažalost nedugo nakon ulaska u Bihać, austorugarske vlasti su odlučile da 1890. godine sruše drveno turbe i sagrade novo turbe od kamena bihacita. Drveno turbe je uništeno, a na njegovom mjestu je sagrađena crkva, gdje je i bila prije turbeta – priča historičar.

Kaže kako sve ovo nije zavadilo stanovnike grada, muslimane i katolike.

- Tačno vrijeme njegovog nastanka ne možemo utvrditi, ali svakako da se ono veže za vrijeme neposredno nakon uspostave austrougarske vlasti. O tome ko je unutra sahranjen, odnosno da li je uopće neko i sahranjen postoji čitav niz legendi, kao uostalom i oko svakog objekta za kojeg ne postoji opsežna izvorna građa. Međutim, ukoliko mene pitate, unutar turbeta nije sahranjen niko, mi bi to već znali da se radi o nekoj velikoj ličnosti, sasvim sigurno da bi opstao neki pisani trag o tome. Do neke potvrde, opcija da je turbe sagrađeno isključivo u čast stanovnika koji su hrabro pružali otpor autorugarskim vlastima i u čast pijeteta žrtvama grada je najadekvatnije objašnjenje i razlog izgradnje turbeta – kazao je Dupanović.

On ističe da je bihaćko turbe dobrim dijelom uništeno prilikom opsade grada za vrijeme posljednjih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, odnosno agresije na BiH, ali da je opstalo, obnovljeno je i sada ponosno stoji u centru grada Bihaća i dalje izaziva određene enigme.

- Od bihacita je sagrađen niz objekata u Bihaću i po cijeloj Bosanskoj krajini, mnoge crkve, džamije, munare, karakteristični krajiški nišani sa epigrafikom, grobnice, natpisi na džamijama, veliki broj oblika kamenih ukrasa, okvira i lukova, podnih nadgrobnih ploča, stepenika i ostalih dekorativnih ukrasa. U turbetu su dva drvena kabura, sarkofaga sa nišanima na kojima su turbani. Na samom turbetu, kao i nišanima nema nikakvog zapisa, ali dekorisani su mnogobrojnim ukrasima, tordiranim trakama – zaključuje Dupanović.