Kada je ruska neurologinja Natalija Behtereva počela da proučava pacijente koji su preživjeli kliničku smrt, nije ni slutila da će njena naučna misija prerasti u jedno od najzagonetnijih istraživanja o ljudskoj svijesti. Ono što je u početku izgledalo kao halucinacija – postalo je niz dokaza koji su doveli u pitanje sve što znamo o životu i smrti.

Naime, ona je iznijela svoja zapažanja o bićima koja, prema njenim istraživanjima, mogu pratiti ljude od rođenja do smrti.

- Ono što sam vidjela dok sam proučavala mozak umirućih ljudi proturiječi svemu u šta smo vjerovali. Smrt nije ponovni susret sa voljenima. To je ponovni susret sa onima koji su uvijek bili tu, ali su ostali nevidljivi - rekla je. 

Tokom praćenja moždane aktivnosti kod umirućih pacijenata, uređaji su zabilježili čudne, do tada nepoznate impulse.

Električni valovi javljali su se upravo u trenutku kada bi srce prestalo da kuca. Kao da mozak na kratko "uhvati" signal iz drugog svijeta.

Zatim su uslijedila svedočenja – ljudi su pričali o susretima sa nepoznatim bićima, ne sa voljenima, već sa "onima koji su oduvijek bili tu".

- Našao sam se u prostoru bez svjetlosti i bez tame. Tamo su bila bića bez lica, ali su znala sve o meni, svaku misao, svaku odluku - ispričao je jedan od pacijenata.

Medicinska sestra koja je preživjela nesreću potvrdila je gotovo istu sliku:

- Nisu govorili, ali sam čula njihove misli. Pokazali su mi cijeli moj život i ono što tek dolazi - reka je. 

Behtereva ih je nazvala čuvarima sećanja ili arhivarima sudbine. Oni nisu sudije ni kažnjavatelji, već tihi bilježnici ljudskog iskustva.

Jedan pacijent ih je opisao ovako:

- Podsjetili su me na događaj iz detinjstva – kada sam pomogao ranjenom mačetu. Rekli su da je taj trenutak promijenio moj život. Nisam ga se ni sjećao - ispričao je. 

Druga svjedočanstva govore da čuvari ne pokazuju samo prošlost, već i budućnost – i to u više mogućih verzija.

- Vidjela sam tri života – svoj i dva koja su mogla biti. To je bila lekcija o moći izbora -  ispričala je učiteljica iz Sankt Peterburga.

Behtereva je dugo oklijevala da javno govori o svojim otkrićima.

- Ako ljudi saznaju da je svaki njihov postupak zabilježen, to bi moglo izazvati paniku – ili duhovno buđenje. Nisam bila sigurna da smo spremni za to - priznala je.

Ipak, mnogi koji su preživjeli kliničku smrt promijenili su svoj život iz korijena.

Jedan biznismen je napustio posao i otvorio azil za životinje.

- Pokazali su mi da prava vrijednost nije u novcu, već u dobru koje ostavljaš iza sebe - rekao je. 

Najdirljivija svjedočanstva stizala su od djece. Njihova iskustva bila su čista, bez straha i predrasuda.

Sedmogodišnja devojčica koja se skoro utopila u reci ispričala je:

- Došle su tri vile. Jedna mi je pokazala kako ću učiti, druga kako ću pomagati mami, a treća mi je rekla da se vratim jer tata plače - rekla je.

Za odrasle, to bi bili entiteti ili čuvari. Za dijete – vile.

I upravo u toj jednostavnosti, smatrala je Behtereva, leži istina.

Nakon susreta sa čuvarima, mnogi su pomijećivali čudne podudarnosti – kao da ih nešto nevidljivo usmjerava.

- Nakon kliničke smrti sve se preokrenulo – upoznao sam prave ljude, pronašao partnere i ostvario ono o čemu sam sanjao. Kao da je neko nevidljivo pomjerao konce - rekao je jedan inženjer.

Behtereva je taj fenomen nazvala "sinhronicitetom" – blagom korekcijom sudbine, a ne direktnom intervencijom.

Kada je Behtereva iznijela svoja otkrića, mnoge kolege su ih odbacile kao fantaziju.

Ali, s vremenom, naučnici širom svijeta počeli su da bilježe slične slučajeve i da istražuju granice svijesti.