Opći izbori iza nas nosili su jednu vrstu neizvjesnosti, a to je kolika će biti razlika između unaprijed predvidljivih pobjednika i poraženih. Ishod je, barem u svojim osnovnim konturama, bilo relativno lahko predvidjeti.

U Republici Srpskoj gotovo da nije bilo ozbiljne dileme o tome u kojem će se smjeru kretati politički procesi. SNSD Milorada Dodika ponovo je pobijedio, još jednom pokazujući da opozicija nije dorasla ozbiljnoj političkoj utakmici s vladajućom strukturom. SNSD je ponovo pobijedio, ali možda je važnije pitanje zašto opozicija godinama ne uspijeva uvjeriti birače da je sposobna vladati. Vlast se ne održava samo snagom onih koji vladaju nego i slabošću onih koji bi ih trebali zamijeniti.

O razlozima takvog stanja svakako bi se moglo naširoko raspravljati. Ipak, unutar srpske politike, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Srbiji, još od vremena Slobodana Miloševića postoji prepoznatljiva matrica vladanja. Vlast ne nastoji samo pobijediti opoziciju nego je, u konačnici, nastoji podrediti vlastitom političkom habitusu. Opozicija na taj način prestaje biti alternativa i postaje dio političkog ambijenta koji vlasti omogućava da se predstavlja kao jedina ozbiljna, organizirana i sposobna snaga. U takvom poretku vlast ne mora uvijek pobijediti zato što nudi najbolju politiku. Dovoljno je da uvjeri birače kako je sve drugo još gore, a SNSD to očito mjastorski čini.

Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini stvari su se također razvijale unutar dosadašnjeg dominantnog obrasca. HDZBiH, pod vodstvom Dragana Čovića, još jednom je potvrdio svoju političku snagu. Ovaj put njegov uspjeh ima dodatnu težinu jer je kandidat HDZ pobijedio za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ipak, zanimljivije od samog izbornog rezultata bit će ono što slijedi, posebno kada je riječ o političkim posljedicama fenomena Lučić.

Lučić, objektivno gledano, nije uspio poraziti stranačku infrastrukturu HDZ-a. Uzeo je određeni broj hrvatskih glasova, ali je uspio privući i dio bošnjačkih birača. Njegov politički značaj zato možda ne treba tražiti isključivo u broju osvojenih glasova nego u promjeni političke dinamike koju je njegova kandidatura proizvela. Njegov angažman svakako zaslužuje zasebnu i trezvenu analizu, ali već se sada može postaviti pitanje je li upravo njegova pojava natjerala HDZ da u predizbornoj kampanji odstupi od svoje ustaljene matrice o posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate i počne politički spretnije govoriti o odnosima između Bošnjaka i Hrvata.

Ako je tako, onda je paradoks ovog izbornog ciklusa u tome što kandidat koji nije uspio srušiti dominaciju HDZ-a možda jeste uspio promijeniti način na koji HDZ govori o vlastitoj politici. A složit ćemo se da to nije mala stvar. Ponekad politički značaj jednog kandidata nije u tome što je pobijedio nego u tome što je protivnika natjerao da promijeni jezik, taktiku i način na koji predstavlja svoje ciljeve. Lučić možda nije promijenio odnos snaga unutar hrvatskog političkog korpusa, ali je otvorio prostor i stvorio preduvjete za pitanje može li se hrvatska politika voditi na jedan drugačiji način.

Među Bošnjacima je izborni ishod također bilo relativno lahko predvidjeti. Međutim, kao i mnogo puta ranije, daleko je teže predvidjeti šta će se dogoditi nakon izbora. Unutarbošnjački odnosi ostaju jedna od ozbiljnih prepreka stabilnom funkcioniranju Bosne i Hercegovine. Većina bošnjačkih stranka želi biti vlast, ali istovremeno želi zadržati komotnu poziciju opozicije. Želi sudjelovati u donošenju odluka, a ne preuzimati punu odgovornost za njihove posljedice. Želi biti dio sistema, ali se od njega distancirati kada stvari krenu loše. Takva politička pozicija nije samo kontradiktorna nego i dugoročno neodrživa. Ne može se istovremeno upravljati državom i ponašati kao da za njeno stanje odgovara isključivo neko drugi.

SDA je ponovo ostvarila najbolji rezultat među bošnjačkim strankama i potvrdila da je i dalje nezaobilazan politički faktor. Izmakla joj je, međutim, pozicija u Predsjedništvu BiH, što je iz perspektive uspostavljanja vlasti i njenog funkcioniranja moglo imati značajne posljedice. Kada se političke strukture na drugim stranama organiziraju oko svojih dominantnih stranaka i predstavnika, izostanak slične vertikalne povezanosti kod Bošnjaka dodatno usložnjava formiranje vlasti. SDA je, dakle, izborni pobjednik među bošnjačkim strankama, ali njena sposobnost da taj rezultat pretvori u konkretnu političku moć i dalje će uveliko zavisiti od SDP-a i odnosa s drugim strankama.

Sljedeće pitanje otvara jednu od najvažnijih dilema s kojom se bošnjačka politika već dugo ne želi ozbiljno suočiti. Šta znači pobijediti na izborima ako se izborni rezultat ne može pretvoriti u funkcionalnu vlast? Politička pobjeda nije sama sebi svrha. Ona bi trebala biti sredstvo za ostvarivanje ciljeva, provođenje politike i državno-nacionalnih ciljeva. Međutim, u bošnjačkom političkom prostoru često se čini da je važnije dokazati ko ima veći legitimitet nego pronaći način da se taj legitimitet pretoči u djelotvorno upravljanje državom. 

Tokom protekle decenije dio bošnjačke političke scene sve je više gradio svoje djelovanje na ideji, a sve manje na ozbiljnom razumijevanju ustavno-pravnog poretka. Građanska država, a u novije vrijeme i simbolički koncept "zemlje ljiljana", postali su izrazi političkih težnji koje same po sebi nisu nužno sporne. Političke ideje jesu lijepa i privlačna stvar, ali bez razumijevanja načina na koji država funkcionira, one ostaju samo lijepe želje. Država se ne može voditi samo na osnovu onoga što bismo željeli da ona bude. Njome se mora upravljati i na osnovu onoga što ona ustavno-pravno jeste.

Ustavni poredak Bosne i Hercegovine uspostavlja složen sistem političkog predstavljanja i odlučivanja, uključujući Predsjedništvo BiH i domove naroda, čiji mehanizmi omogućavaju i blokade. Te činjenice ne možemo zanemariti samo zato što nam se ne dopadaju ili ih smatramo nepravednim. Ustavni poredak možemo i trebamo mijenjati ako za to postoji politička volja, ali dok je takav kakav jeste, moramo znati kako unutar njega djelovati. U suprotnom, vlastite političke stavove pretvaramo u želje, a od politike pravimo nadmetanje u tome ko je u pravu, umjesto ko je sposoban nešto promijeniti.

Tu leži jedna od najvećih slabosti bošnjačke politike. Prečesto se raspravljalo o poželjnom političkom idealu, a premalo o tome kako unutar postojećeg poretka osigurati djelotvornu vlast, zaštititi interese države i ostvariti konkretne političke ciljeve. Ustavno-pravna pozicija ne može se očuvati samo deklaracijama, simbolima i pozivanjem na vlastitu ispravnost. Za to su potrebni jasna politička strategija, dobro poznavanje institucija, sposobnost pregovaranja i politički autoritet koji zna preuzeti odgovornost onda kada je najteže donositi odluke.

Kada se sve to uzme u obzir, postaje jasno da bošnjačkoj politici već godinama nedostaje jasno definiran politički autoritet koji bi u presudnim trenucima mogao okupiti političke snage, usmjeriti njihovo djelovanje i preuzeti odgovornost za donesene odluke. Alija Izetbegović, bez obzira na to kako se danas vrijednuje njegovo političko naslijeđe, imao je takvu vrstu autoriteta. Nakon njega, bošnjačka politika sve se više fragmentirala, a političko nadmetanje često je postajalo važnije od zajedničkog djelovanja.

Zato ovi izbori mogu biti prilika za uspostavljanje racionalnije bošnjačke političke paradigme. SDA, s obzirom na ostvareni rezultat, ima posebnu odgovornost da pokaže može li vlastiti izborni uspjeh pretvoriti u promišljenu i dugoročnu politiku. To, međutim, ne znači da bi trebala preuzeti sve poluge vlasti samo zato što je ostvarila najbolji rezultat. Znači da bi morala pokazati sposobnost da okuplja, pregovara i preuzima odgovornost, bez pretvaranja svakog političkog neslaganja u pitanje nacionalne ili državne sudbine. Posljednje što treba bošnjačkoj politici jesu  velike parole. Treba joj politička zrelost koja zna razlikovati ono što je poželjno od onoga što je ostvarivo, a zatim pronaći put da ostvarivo postepeno približava poželjnom.

Izbori i postizborne kalkulacije u uvjetima disfunkcionalnosti ureda Visokog predstavnika 

Ključna karakteristika ovih izbora svakako je i politički kontekst u kojem su održani, obilježen raspravama o ulozi i djelovanju visokog predstavnika. Sve je očiglednije da se međunarodni pristup Bosni i Hercegovini ne može svesti na beskonačno nametanje rješenja i očekivanje da će ona sama po sebi proizvesti stabilan politički sistem. Poruke koje dolaze iz međunarodnih diplomatskih krugova, uključujući američke predstavnike, sve više upućuju na potrebu političkog dogovora i razgovora domaćih aktera. Takav pristup može se tumačiti kao priznanje jedne jednostavne činjenice. Bosna i Hercegovina ne može dugoročno funkcionirati ako se politička volja njenih konstitutivnih naroda tretira kao prepreka koju treba zaobići, umjesto kao stvarnost s kojom se mora politički raditi.

Svaki od tri konstitutivna naroda ima svoje političke prioritete i granice ispod kojih teško pristaje ići. Za političke predstavnike Srba to je očuvanje Republike Srpske i njenih nadležnosti, za političke predstavnike Hrvata pitanje ravnopravnosti i legitimnog predstavljanja, a za Bošnjake očuvanje teritorijalne cjelovitosti i funkcionalnosti države. Svaka politika koja obećava konačnu pobjedu nad političkom stvarnošću prije ili kasnije suočit će se s njenim granicama.

Helem, u tome je, možda, i najvažnija poruka ovih izbora. Politička stvarnost Bosne i Hercegovine ne može se promijeniti tako što ćemo je ignorirati, niti se njeni problemi mogu riješiti tako što ćemo vlastite političke želje proglasiti jedinom legitimnom vizijom države. 

Bilo bi krajnje pogrešno, pa i politički kukavički, prihvatanje političke stvarnosti tumačiti kao odustajanje od države. Naprotiv, upravo je spremnost da se s tom stvarnošću suočimo, umjesto da od nje bježimo u vlastite političke ideale, prvi korak ka ozbiljnoj politici i odgovornom odnosu prema Bosni i Hercegovini.