Izjava predsjednice Naše stranke Sabine Ćudić da su ovo prvi izbori na kojima nema Milorada Dodika i Dragana Čovića otvorila je pitanje koliko je u toj tvrdnji stvarnog političkog rezultata, a koliko naknadnog pripisivanja zasluga.

Ćudić je, govoreći o učinku Trojke nakon gotovo četiri godine vlasti, navela da je upravo njihov politički angažman doveo do toga da na ovim izborima nema dvojice dugogodišnjih političkih aktera.

Međutim, kada se ta tvrdnja razloži, jasno je da se radi o dvije potpuno različite situacije koje nije jednostavno staviti pod isti nazivnik.

Kada je riječ o Miloradu Dodiku, njegova nemogućnost kandidovanja i obavljanja javne funkcije posljedica je pravosnažne presude Suda Bosne i Hercegovine i izrečene zabrane obavljanja funkcije.

Ta presuda proizašla je iz procesa koji se odnosio na neprovođenje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta. Dodikovu političku eliminaciju, dakle, nije izvršila Trojka, niti mu je Trojka izrekla zabranu.

Moguće je politički raspravljati o tome ko je imao kakvu ulogu u procesu koji je doveo do Dodikovog "odlaska", ali pripisivati Trojci direktnu zaslugu za zabranu kandidovanja zahtijeva mnogo više dokaza nego što ih nudi sama izjava.

Posebno je zanimljivo pitanje političkog odnosa Trojke prema Dodiku. Ako se danas njegovo odsustvo iz izborne utrke predstavlja kao rezultat rada Trojke, teško je zanemariti činjenicu da je upravo SNSD bio partner Trojke u formiranju državne vlasti nakon izbora 2022. godine. Dodik tada nije bio prepreka za formiranje vlasti, nego dio političke većine.

Slična situacija je i sa Draganom Čovićem. HDZ bio je jedan od ključnih partnera Trojke u vlasti, dok se danas izostanak Čovića iz izborne utrke predstavlja kao politički uspjeh.

Još je problematičniji dio tvrdnje o samoj Čovićevoj kandidaturi. Predsjednik HDZ-a nije bio kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ni na Općim izborima 2022. godine. Zbog toga je teško govoriti o tome da se Čović sada "nije smio kandidovati" ako takva kandidatura ni ranije nije postojala.

Čović je, naravno, godinama jedan od ključnih aktera političkog života u BiH i njegovo odsustvo iz izborne utrke za Predsjedništvo može biti politički značajno. Ali jedno je činjenica da se neko nije kandidovao, a drugo tvrdnja da mu je kandidatura onemogućena djelovanjem određene stranke ili koalicije.

Upravo zbog toga tvrdnju o "prvim izborima bez Dodika i Čovića" treba posmatrati oprezno. Radi se o dvije različite političke priče koje imaju različite uzroke i ne mogu se jednostavno prikazati kao rezultat jednog političkog projekta.

Ako se nakon skoro četiri godine vlasti govori o rezultatima Trojke, javnost ima pravo očekivati konkretniji bilans: usvojene zakone, provedene reforme, ekonomske rezultate, napredak na evropskom putu i druge promjene za koje se jasno može utvrditi politička odgovornost.

Jer činjenica da na izborima nema Dodika i Čovića sama po sebi nije dokaz da je Trojka nešto politički "riješila".

Dodikovo odsustvo rezultat je pravosnažne sudske presude, dok Čović nije bio kandidat za Predsjedništvo BiH ni na prethodnim općim izborima. Istovremeno, obojica su bili dio političkog okruženja s kojim je Trojka sarađivala i na kojem je formirana državna vlast.

Zato je teško postojeće okolnosti predstaviti kao jedinstven politički uspjeh Trojke. Mnogo preciznije bi bilo javnosti ponuditi stvarni bilans gotovo četiri godine vlasti i pustiti građane da sami procijene šta je zaista urađeno.