Najviše osporavani političar unutar bošnjačke javnosti u proteklom periodu bio je Semir Efendić.

Na njegovu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH nije se gledalo blagonaklono. Išlo se čak toliko daleko da je njegova kandidatura predstavljana kao navodni projekat Zagreba, odnosno politička konstrukcija iza koje stoje Beograd i Zagreb. 

Međutim, jučerašnje obraćanje Milorada Dodika, u kojem je iznio uvjete za formiranje nove državne vlasti, ozbiljno je dovelo u pitanje takvu argumentaciju.

U bošnjačkoj političkoj javnosti preovladava mišljenje da Dodik i Čović provode politiku usmjerenu protiv Bosne i Hercegovine, uz podršku svojih političkih matica u Beogradu i Zagrebu.

Shodno toj logici, njih dvojica ne djeluju samostalno, već provode ono što im se poručuje iz susjednih centara moći. 

Prilikom jučerašnjeg obraćanja, Dodik je izjavio da, osim pitanja Ustavnog suda BiH, jedan od njegovih uvjeta za formiranje državne vlasti jeste i da Stranka za BiH ne bude njen dio.

Zašto bi Dodik, a u ovom slučaju i Čović, željeli izbaciti iz vlasti nekoga nad kim, prema ranijim tvrdnjama, navodno imaju utjecaj?

Ako su već imali politički prostor za djelovanje kroz Trojku, odnosno SDP, zašto bi im smetala i SBiH?

Zašto bi se odricali Efendića ako je, kako su tvrdili određeni politički krugovi, upravo on bio dio njihovog šireg političkog plana?

Jasno je da bi slabljenje SDA i dodatno udaljavanje njenih kadrova od centara odlučivanja otvorilo više prostora za Dodika i Čovića. Ako im je cilj da u Sarajevu imaju partnere s kojima mogu lakše dogovarati političke aranžmane, zašto im onda smeta Efendić. Ako je njegova kandidatura zaista bila dio plana koji su mu ranije pripisivali, zbog čega ga sada žele izvan državne vlasti?

Ili Dodik i Čović u Efendiću ipak ne vide političara s kojim mogu lahko računati i čije poteze mogu predvidjeti?

Efendić je zanimljiv politički fenomen. U politički život ušao je tako što je porazio etabliranog SDP-ovca Damira Hadžića i nametnuo se kao vješt političar. Njegov kasniji politički put pokazao je da zna iskoristiti političke okolnosti i graditi vlastitu poziciju. 

Kada je ono što danas nazivamo Trojkom preuzimalo vlast u Sarajevu, Efendić i njegov sukob sa SDA, odnosno afera Asim, imali su značajnu ulogu u političkom slabljenju te stranke. Na krilima jednog unutarstranačkog obračuna, koji svakako nije jedini takav slučaj u domaćoj politici, SDA je pretrpjela ozbiljnu medijsku i političku štetu. To je bio jedan od važnih trenutaka u procesu njenog slabljenja.

Efendić je kao disident napustio SDA i svoju političku infrastrukturu prenio u Stranku za BiH. Postepeno je obnavljao i gradio stranačku strukturu koja je godinama bila zapuštena i bez ozbiljnijeg političkog utjecaja. Iako se našao među političkim opcijama koje su mogle biti dio federalne vlasti nakon intervencije Christiana Schmidta, na kraju nije postao njenim dijelom.

Ispostavilo se da mu je i takva pozicija kasnije politički koristila. Ostao je izvan vlasti koju je predvodila Trojka, pa je mogao graditi kritički odnos prema njenim potezima. To mu je donijelo prostor za političko pozicioniranje i solidan izborni rezultat. Ne možda onakav kakvom se nadao, ali dovoljan da postane važan faktor u Kantonu Sarajevo i relevantan politički akter na federalnom nivou.

Najvažnije za Efendića i SBiH jeste to što njihov politički položaj ne zavisi isključivo od formiranja državne vlasti.

Zbog ustavno-pravnog uređenja Bosne i Hercegovine, moguće je da na jednom nivou budu dio vlasti, a na drugom ostanu izvan nje. Dakle, čak i ako ne budu dio Vijeća ministara, to ne znači da će nestati njihov politički značaj.

Možda Dodikovo protivljenje SBiH u državnoj vlasti u konačnici bude imalo sasvim suprotan učinak od onoga koji se očekuje. Ako je Efendić ranije predstavljan kao političar koji odgovara interesima Zagreba i Beograda, sada bi upravo Dodikova poruka mogla dodatno ojačati njegovu poziciju među bošnjačkim biračima. U politici se, naime, ponekad više dobije time što vas neko ne želi u vlasti nego samim ulaskom u nju.

Ostaje, naravno, pitanje zbog čega Dodik toliko insistira na isključivanju SBiH i čiju političku poruku time zapravo prenosi. Vrijeme će pokazati je li riječ isključivo o njegovoj političkoj računici ili iza svega stoje i neki drugi interesi.

U svakom slučaju, glasine i optužbe koje su Efendića ranije pratile mogle bi se sada okrenuti protiv onih koji su ih plasirali. Ako bude portretiran kao političar kojeg Dodik i Čović ne žele u državnoj vlasti, to bi mu moglo donijeti dodatni kredibilitet unutar bošnjačkog biračkog tijela.

Možda upravo formiranje nove državne vlasti posluži kao lakmus-papir za ono što bi se moglo događati na narednim općim izborima. Ako Efendić ostane izvan Vijeća ministara, a istovremeno bude predstavljen kao nepoželjan politički faktor za Dodika i Čovića, mogao bi na narednim izborima doživjeti ozbiljan politički uzlet i uzeti ono što mu je prethodni put izmaklo.

Ko zna šta donosi politička budućnost. Možda Bošnjaci dobiju zelenog Komšića, ali ovaj put autentičnog.