Uskoro će se navršiti mjesec dana otkako su u našoj krijeposnoj domovini Bosni i Hercegovini održani Opći izbori.

Njihovi rezultati samo su potvrdili ono što je, čini se, inherentno bosanskohercegovačkom političkom biću, a to je da je političko organiziranje na nacionalnoj osnovi usud ove zemlje.

Tako je bilo još od vremena Austro-Ugarske imperije, kada je započelo moderno političko organiziranje na etnokonfesionalnom obrascu, a tako je ostalo i kroz sve kasnije političke poretke.

Premda pojedini političari, uslijed svoje navodne prosvijećenosti, a prije bi se moglo kazati zbog nepoznavanja političkih okolnosti, nisu krili razočaranje izbornim rezultatima, lakonski su dževab dali, lamentirajući nad ocvalim kismetom.

Krivnju su, naime, pripisali narodu koji nije prepoznao blagodeti anacionalnog, već se prepustio hićajama, kako oni vele, nacionalista.

Međutim, kako su dani i mjeseci iza nas bili pretprani i zgusnuti političkim događajima, epilog izbora u Srbiji imao je, posve očekivano, odjeka i u Bosni i Hercegovini. Štaviše, postao je uporište takozvanih anacionalnih snaga i platforma za njihovo kokodakanje o navodno boljoj budućnosti.

Jedna čisto unutrašnja srpska stvar, odnosno unutrašnji identitetski sukob, prelila se izvan granica Srbije i dobila svoje plodno tlo u Bosni i Hercegovini.

Kada se čitava stvar u vezi s onim što se dogodilo razloži, postaje jasno da je riječ o svojevrsnom amalgamu različitih političkih i društvenih grupacija. Taj amalgam podrazumijevao je ljevičare, ateiste, komuniste, LGBT zajednicu, nacionaliste i različite druge krakove srpskog društva, koji su ustali protiv višedecenijske vladavine SNS-a. Uspjeli su na izborima, ne tako uvjerljivo kako se očekivalo, poraziti Vučića, ali su to ipak učinili.

Spoj različitih frakcija i ideoloških nepodudarnosti neminovno će predstavljati kamen spoticanja u oblikovanju novog političkog poretka Srbije. Nacionalne snage unutar Srbije, nezadovoljne Vučićevom vladavinom, morale su se udružiti s različitim skupinama kako bi promijenile vlast. No, posve je evidentno da bi epilog u Srbiji mogao biti sličan onome koji smo već gledali u Crnoj Gori.

Naime, upravo su one snage okupljene oko Amfilohija Radovića i Atanasija Jevtića, koje su kroz litije predstavljale inicijalnu kapislu za obaranje Mila Đukanovića, na kraju ostale kratkih rukava. Vučić je, kao jedan od bitnih krakova operacije obaranja svog dotadašnjeg prijatelja Mila Đukanovića, s kojim je sejrio košarkaške utakmice, na kraju postao farisej. Nositelje autentičnog srpskog nacionalizma pomnožio je s nulom, a Crnu Goru isporučio bezličnim evropskim aparatčicima.

Kako to obično biva, Vučiću, miljeniku Njemačke, mečka je zaigrala u vlastitom dvorištu. I to baš, a vrijeme će biti najbolji pokazatelj, po diktatu Njemačke i Francuske, uz potporu Velike Britanije. Svjesni kretanja unutar srpskog društva, vanjski su pokrovitelji Vučiću skuhali čorbu. Ipak, vjerovatno će se, kao i u crnogorskom scenariju, dogoditi da mjesto za sofrom izgube upravo izvorni srpski nacionalisti. Vanjski pokrovitelji su ih iskoristili, a na kraju će ih, po svemu sudeći, odbaciti kao potrošni materijal.

Procesi kojima svjedočimo daju na aktuelnosti tezi koju je Franjo Tuđman razrađivao kao povjesničar. Naime, Tuđman je taj proces nazivao zakonom nacionalne individualizacije i multilateralne / globalne integracije, kao dvama licima iste kovanice. Dakle, jačanje i zaokruživanje nacionalne države za njega nije predstavljalo izolacionizam, već nužan preduvjet za stupanje u ravnopravne multiarealne integracije. 

Na našim prostorima, uslijed porasta broja nevladinih organizacija, koje imaju zadatak djelovati istovremeno kao piromani, ali i vatrogasci, godinama se podgrijavalo javno mnijenje u kojem su nacije i nacionalizmi predstavljani kao iskonsko zlo, dok je sreća navodno pronađena u anacionalnom ruhu. Upravo bi to, mogla biti kopča koja povezuje izbornu priču u Srbiji s političkim prilikama u Bosni i Hercegovini.

Eventualno učitavanje crnogorskog scenarija u srbijanske prilike dalo bi zamaha i uzleta anacionalnim snagama u Bosni i Hercegovini, koje bi ponovo mogle vaskrsnuti. Po običaju, kako je to već znalo bivati s pompezno najavljivanim bosanskim proljećima, ono bi se uvijek, i gotovo isključivo, manifestiralo kroz bošnjačku inačicu. Tako bi se isključivo hudi Bošnjaci obračunavali s mrskim nacionalistima, u nadi da će se pojaviti Mesija i izbavitelj.

Mrski nacionalisti u Banjoj Luci i Mostaru ostali bi netaknuti i čvrsti, dok bi čitav kuršlus i haos u bošnjačkim sredinama njihovim političkim predstavnicima došao kao kec na desetku. To bi im poslužilo kao vrhunski argument da među Bošnjacima nemaju sagovornika i da unutar tog političkog korpusa ne postoji adresa s kojom bi se moglo razgovarati.

Dok se u Bosni, dobrim dijelom, naslađuju Vučićevim porazom, jer je, eto, izgubio, a takav ishod najavljuju i Miloradu Dodiku, očigledno u egzaltaciji zaboravljaju da je Dodik, odnosno njegova stranka SNSD, taze izborni pobjednik. Da stvar bude još zanimljivija, SNSD je i dalje dio aktuelne državne i entitetske vlasti.

Tako se, umjesto da se razrađuje šta i kako, te na kojim osnovama graditi državu i vlast s Dodikovim SNSD-om, naši politički i društveni akteri po običaju bave alternativnim tumačenjima i pitanjem šta bi bilo kad bi bilo.

No, u čitavom tom navodnom trijumfalizmu, koji je obuzeo naše prosvijećene elemente, zaboravlja se sudbina Sandžaka i Bošnjaka koji u Srbiji najvećim dijelom žive upravo na tom području. Bošnjački predstavnici u Novom Pazaru grčevito se bave prebrojavanjem malog broja osvojenih glasova, ne bi li uspjeli dobiti još koje mjesto u Skupštini Srbije.

Dok se Bošnjaci u Sandžaku bore i nadaju da će dobiti još koje mjesto u parlamentu Srbije, predstavnici Bošnjaka u matici šućuraju i nadaju se da je Dodik sljedeći. Tipično i svojstveno bošnjačkoj politici: zbog odreska zaklat će tele, a poslije gledati gdje sunce zalazi. 

Na međunarodnoj sceni odvija se jedna tiha revolucija. Moguće je pretpostaviti da svjedočimo fenomenu sličnom onome iz 1968. godine, kada su širom Evrope buknule demonstracije. Naravno, i tadašnjim demonstracijama, kao i ovim današnjim, učitavala se masovnost, ali upravo se tu nalazila kvaka. Ono što je masovno, po pravilo je i površno. To je, zapravo, posljedica amerikanizacije svijeta, u kojem se ljudi začas zasite svega i upuštaju u nove avanture. 

Kako je to lucidno zabilježio Curzio Malaparte u svojoj čuvenoj knjizi Tehnika državnog udara, suština revolucionarnih prevrata nije u masovnosti, već u zauzimanju ključnih institucija, a naročito onih koje oblikuju javno mnijenje.

No, vratimo se podudarnosti između 1968. godine i današnjice. Pojedina tumačenja povijesnih događaja ukazuju na to da je čitavom operacijom vezanom za demonstracije 1968. godine rukovodila američka obavještajna služba, s ciljem podrivanja komunizma i stvaranja protuteže organskom komunizmu, u vidu onoga što je nazvano kavijar-ljevicom.

Da takvo tumačenje ima svoje uporište, može se sagledati i kroz posljedice koje su uslijedile nakon 1968. godine, kada je u Francuskoj došlo do postepenog smirivanja društvenih previranja. Iza pompe revolucionarnog zanosa ostao je bilans koji je, prema ovom tumačenju, pokazao svu proturječnost tadašnjih ideala. Otpor potrošačkom društvu na kraju je neutraliziran privrednim rastom, odbacivanje načela selekcije dovelo je do obezvrijeđivanja diploma i širenja analfabetizma, zagovaranje egalitarizma iznjedrilo je nove oblike isključivanja; prezir prema institucijama otvorio je prostor korupciji, dok je osporavanje zakona i pravnog poretka proizvelo opću društvenu dezorijentiranost.

I tako, dok se bavimo pitanjem hoće li nova vlast u Srbiji veličati Ratka Mladića i priznati genocid u Srebrenici, u pozadini nam promiču krupni procesi i politička preslagivanja. Posve je jasno da se u Bosni i Hercegovini svako mišljenje koje odstupa od stavova glasne manjine brzo nađe pod kritičkom oštricom zabrinute bratije.

Sve ono što se odigralo, ali i ono što će se tek odigrati, lucidno je uočio Miša Đurković, (u)kazavši  na mogućnost da bi epilog onoga što se dogodilo u Srbiji olahko mogao biti izdizanje mladosti na pijedestal božanstva.

Pojednostavljeno kazano, to bi značilo da budućnost Srbije, a posljedično i društava u susjedstvu ukoliko se taj proces prelije preko granica, pripada mladima koji ne prihvataju nikakav oblik autoriteta. Tako bi se slogan iz 1968. godine, "Zabranjeno je zabraniti", lahko mogao reciklirati.

Šta, uostalom, može sputati mladog čovjeka koji sebi utuvi u glavu da je oborio političara? Samo nebo mu je granica.