Tri decenije nakon rata, mnoge bošnjačke porodice i dalje tragaju za kostima svojih najmilijih.

I to nije samo slučaj u Srebrenici gdje je počinjen genocid, jer, nažalost, ista situacija, je i u Krajini, Hercegovini, srednjoj Bosni... Na svakom ćošku naše domovine neko mašta o danu da skupi nekoliko koščica svojih roditelja, braće, sestara, djece, rodbine... kako bi ih dostojno sahranio i imao gdje da im prouči Fatihu.

Istu sudbinu, odnosno teret, od 1993. godine nosi Elvis Zuhrić iz Domanovića u Čapljini. U ratu su mu mučili i ubili brata Ibru, a onda i oca Muju. Brata su mu, kako je ispričao u ispovijesti za Faktor, 13. jula 1993. godine Hrvati ranili dok je trajala akcija, potom su ga uhapsili, i maltretirali ga sve dok nije iskrvario na smrt istog dana. Njegove kosti je uz pomoć Amora Mašovića, čovjeka koji je postao simbol potrage za onima koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini, pronašao 16. juna 1997. godine.

Oca Muju, nastavlja Elvis, odveli su iste 1993. godine, u istom mjesecu - 18. jula. Prvo su ga smjestili u logor na Gabeli, a onda su ga komšije 22. jula ubile u šumi gdje mu se izgubio svaki trag do danas. Njegove kosti nikada nije pronašao. 

- Moj otac je odveden od svoje kuće prema Počitelju 18. jula 1993. Protjeran je u Počitelj i tu je bio nekih sat, a onda su ga doveli u logor u Gabelu isti dan. Moj otac je tada imao 50 godina otprilike, a ja sam imao 21. Isti dan smo uhapšeni, ali, mene su brutalno pretukli, i kad sam  došao u logor Gabela, nekada oko ponoći, ljudi su mi govorili da ne idem kod oca, da me ne vidi, da njemu ne bi pozlilo. On je meni rekao da njega nisu tukli, da bi dan poslije došao komšija i izveo ga ispred logora.

Ja sam to gledao, i on je njemu, brat od ovoga što ga je ubio, tražio da mu spasi neke traktore, freze, jer bavio se poljoprivredom, pošto smo mi bili komšije. Maltene, nerazdvojni smo bili. Vidio sam ih da puše ispred logora, odnosno vojnog hangara Jugoslovenske narodne armije. Dan poslije, on je došao sa bijelom ladom 68 - 85, dobro se sjećam registracije, i on ga je izveo, i po mojim saznanjima, njegov brat ga je čekao. On ga je uzeo u auto, dakle Dragan Milanović, i odveli su ga u Počitelj gdje su mi bili majka i nena. Tražili su pare od njega, 3.000 maraka, kao da ga spase. I moja majka je dala te pare. Oni su rekli, ne brinite se za njega, međutim, samo su prešli glavni put Domanovići - Čapljina, blizu kuće Milanovića, svratili su u jednu šumu, i tu su ga ubili - tvrdi Zuhrić.

Ističe da im za počinjeni zločin nikada nije suđeno.

- Milanović je samo kažnjen što su ga maltretirali. Nije služio kaznu, samo je platio, i sve vrijeme je na slobodi. S Vrhovnog suda je došlo dva puta da plati kaznu, ja ne znam koliko je to bilo. Sreo sam ga samo na sudu. Sve je poricao, ali ja imam svjedoke, imam ljude, i sada je čovjek živ koji je našao mog oca mrtvog. Vidio ga mrtvog kod austrijske čatrnje. Njegovo tijelo je bilo zakopano, i sada taj mezar postoji dole, ali njega nema unutra. Amor Mašović je tražio kosti mog oca, bila je ta austrijska čatrnja kraj njega, bila je zatrpana kamenjem i smećem, mislili smo da su ga ubacili u tu čatrnju i zakopali, međutim ekshumacija te jame je izvršena, i kosti tu nisu pronađene - priča s knedlom u grlu Zuhrić. 

Ko mu je ubio brata, kaže da ne zna.

- Uhvatili su ga ranjenog kao ratnog zarobljenika, odveli u neku staru slastičarnu gdje su ga pustili da iskrvari do smrti. Nisu mu htjeli pružiti pomoć i on je umro. Dva Bošnjaka su bila sa njim u toj staroj slastičarnoj, i kada je umro, zakopali su ga. Brat je bio 1966. godište - pojašnjava.

Poručuje da dok je živ neće prestati tragati za kostima oca, ali ni za pravdom. Sa komšijama Hrvatima koji su mu ubili oca nikada nije stupio u komunikaciju iako su, kaže, oni pokušavali nekoliko puta doći u kontakt sa njim. 

- Ali ja nisam želio. Ja sam sa Srbima, Bošnjacima i drugim Hrvatima dobar. Ne znam ko je mog brata pretukao na smrt, to nisam mogao dokučiti jer ovaj kaže ovaj, onaj kaže onaj. Sad će biti suđenje Nedeljku Obradoviću, tu sam pozvan da svjedočim. On je bio komadant brigate HVO-a u Čapljini, pa ćemo vidjeti šta će biti. Njemu se sudi u Splitu, a ja ne želim ići tamo, izrazio sam želju da svjedočim iz Kantonalnog suda preko video linka.

Od svega što sam preživio imao sam anksioznost, depresiju, ali uspio sam, hvala Bogu, sa nekim doktorima iz Sarajeva to sanirati. Imam ženu i troje zlatne djece. Živim normalan i pošten život - zaključuje Zuhrić.