Porodicu Hasanović iz Bratunca, kao i mnoge u Podrinju, nepovratno je izmijenio proboj iz Srebrenice u julu 1995. godine. Ahmedin Hasanović nije bio rođen kada se događao genocid nad Bošnjacima, ali o svemu vrlo dobro zna. Marš smrti nisu uspjeli preživjeti njegov amidža, pradjed i brojni članovi porodice, a u njihovu čast ove godine je na Maršu mira sa svojim babom i amidžom, koji je uspio preživjeti zarobljavanje i logor.

Marš mira je pješački pohod stazama kojima su se Podrinjci 1995. godine probijali ka slobodnoj teritoriji, nakon pada Srebrenice 11. jula, a ove godine održava se 20. put. Ahmedin Hasanović rođen je u Tuzli prije 23 godine i na Maršu mira učestvuje četvrti put. 

- Za mene je ovo vrlo emotivan put, zbog mog porijekla i svih koji su ubijeni. Prvi puta kada sam krenuo s ocem i amidžom pokušao sam se staviti u njihovu ulogu, kada su se pokušavali spasiti od agresora. Kroz šta su oni prošli teško je i zamisliti, ali iz godine u godinu ti osjećaji ne jenjavaju. Jednostavno ne možete a da se ne postavite u njihovu kožu i razmišljate kako su mogli preživjeti. Moj amidža je tokom marša smrti 1995. godine zarobljen i odveden u logor, a babo je u šumi ostao 30-ak dana do proboja na slobodnu teritoriju. Najmlađi amidža nije preživio, imao je samo 17 kada je zarobljen i najvjerovatnije strijeljan u Kravici - priča nam Ahmedin Hasanović.

Marš smrti 1995. godine preživio je Ahmedinov amidža Almir Hasanović, rodom iz Abdulića kod Bratunca. Tada je imao samo 21 godinu.

- Ukratko, strava i užas, bio je taj put iz Srebrenice prema Nezuku. Postavljanje su nam zasjede, kolona je granatirana, gađana bojnim otrovima, pa čak ima indicija i da su izvori vode trovani. Ja nisam uspio doći do Nezuka i zarobljen sam na Snagovu kod Zvornika 22. jula, dakle 11 dana nakon pada Srebrenice. Kada je kolona 16. jula stigla u Nezuk, ja sam tek tada s jednom manjom grupicom uspio da pređen rijeku Jadar, što znači da smo prešli mali dio puta - priča Almir Hasanović.

Na prvom dijelu puta, Almir Hasanović kaže da se nagledao svega, ljudi su se predavali, jer su bili izgubljeni i nisu znali šta da rade.

- Nisu mogli da pređu rijeku Jadar, nisu znali put, glavnina kolone je otišla. Te trenutke uvijek poredim sa sudnjim danom, jer se kaže da će na Sudnjem danu biti tako da niko ni na koga ne misli i tako je otprilike bilo u prvom valu kada su se ljudi predavli. Tih nekoliko dana nisi mogao nikome pomoći, niti dati savjet, svako je gledao kako da se spasi. Sa mnom su bila dva brata, Ahmedinov otac Samir i bio je najmlađi brat Ahmedin, koji nije preživio. Rastali smo se prilikom zasjede kod te famozne bukve, gdje je veliki broj ljudi ubijen - priča Almir.

Na pitanje šta čovjeka vodi na putu na kojem u svakom trenutku vreba smrt, Almir Hasanović kaže da je na početku ambijent bio takav da se moralo ići, jer nije bila opcija da se ostane i čekaju četnici.

- Kada se čovjek suoči sa svojim krajem, ako je do tada nije imao, od dobija neku snagu da ide dalje. Žao mi je ubijenih, mogu razumjeti da neko pogine u borbi, ali zarobiti ljude, svezati ih, strijeljati, zatrpati u masovnu grobnicu, prekopati masovnu grobnicu, kriti te grobnice i negirati da si to počinio, to ne mogu razumjeti. Zbog negiranja genocida sam ljut i osjećam se poniženo. Nisu svi počinili genocid, ali nažalost velika većina iz Podrinja jeste, jer teško je naći neku kuću da nije imala učesnika, pomagača ili nekoga ko je sve prešutio. S druge strane, kada idem ovom trasom danas se kao preživjeli osjećam ponosno, jer opominjemo i sjećamo se svega što smo prošli - navodi Almir Hasanović.

Ahmedin Hasanović, nosi isto ime kao njegov ubijeni amidža. O Maršu mira kaže da može izdvojiti Udrč kao tešku etapu, ali i treći dan pješačanje kada se ide uz potoke prema Memorijalnom centru Potočari. Ipak, sav taj fizički napor ništa je naspram onoga što su iskusili oni koji su preživjeli marš smrti 1995. godine. Zbog toga ponos kod dvije generacije Hasanovića, koji se ponovo vraćaju na put, uprkos zlikovcima koji su naumili da ih više nikada na tom putu ne bude. A ima ih i bit će ih.