Nedavni intervju bivšeg američkog ambasadora u BiH Michaela Murphyja, za portal Žurnal, ogolio je duboke podjele unutar samog Washingtona kada je riječ o politici prema Bosni i Hercegovini.

Raščlanjivanje njegovih izjava, u kombinaciji s nedavnim stavovima profesora Nenada Kecmanovića, pokazuje da se sudbina visokog predstavnika i upotreba Bonskih ovlasti trenutno nalaze u procjepu između unutrašnjih američkih političkih obračuna i pragmatičnih procjena na terenu.

Iz Murphyjevih tvrdnji jasno se vidi da bivši ambasador koristi situaciju u BiH kako bi direktno kritikovao trenutnu Trumpovu administraciju, čime se aktivno uključuje u unutrašnji politički rat u SAD-u.

Njegova tvrdnja da je Washington postigao dogovor s Miloradom Dodikom, prema kojem bi se Dodik povukao s pozicije predsjednika RS-a zbog presude Suda BiH, a administracija zauzvrat smijenila Christiana Schmidta, primjer je stranačkog (republikanci i demokrati) obračuna. 

Murphy optužuje trenutnu vlast u SAD-u za odustajanje od dosadašnje politike pritiska i navodno ukidanje sankcija Dodiku.

Pri tome ukazuje na jasan paradoks. Washington javno traži "lokalno preuzimanje odgovornosti" i prekid vanjskih intervencija, dok istovremeno iza kulisa predlaže svog kandidata za visokog predstavnika, italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija.

Murphy to vidi kao namjeru administracije da kontroliše OHR radi postizanja kompromisa s Dodikom, iako lider RS-a i dalje otvoreno govori o BiH kao o propaloj državi i poziva na njen raspad.

S druge strane, tvrdnje Nenada Kecmanovića unose potpuno novu dimenziju u ovu analizu.

Murphy kritikuje Washington zbog navodnog popuštanja i sklanjanja Schmidta, dok Kecmanović u svom tekstu u Politici upozorava na potpuno drugačiju opasnost, mogućnost da Christian Schmidt do konca svog mandata iskoristi Bonske ovlasti.

Schmidt, svjestan da mu se pod pritiskom SAD-a mandat bliži kraju i da više nema šta da izgubi, mogao bi u završnici posegnuti za odlukama kako bi osigurao svoju zaostavštinu ili uzvratio pritisak. 

Murphy se u intervjuu osvrnuo i na odnose s Evropskom unijom, priznajući da razlike u stavovima nisu nova pojava, ali da su u prošlosti postojali zajednički strateški ciljevi poput teritorijalnog integriteta i euroatlantskih institucija.

Razlika danas leži u tome što trenutni Washington, prema Murphyjevim riječima, teži pregovorima među lokalnim akterima o teritorijalnom integritetu, što dovodi do zabrinutosti unutar samog Vijeća za provedbu mira (PIC). 

Cijela priča se svodi na ozbiljnu analitičku dilemu. Hoće li Christian Schmidt sa scene otići tiho u sklopu velikog dogovora Washingtona i evropskih zemalja ili će prije pakovanja kofera iskoristiti Bonske ovlasti i ostaviti potpuno novu realnost u BiH.