Povodom obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, donosimo stručni osvrt prof. dr. Ermina Kuke, naučnog savjetnika u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine potvrđen je pravosnažnim presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde, čime je utvrđena njegova međunarodnopravna dimenzija i historijski značaj.

Ujedno, ovom recentnom praksom međunarodnih sudova presuđena je i velikosrpska ideologija i politika koja je osmislila i kreirala te zločine. S druge strane, ovaj događaj predstavlja klasičan primjer institucionalnog neuspjeha šire međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija i Evropske zajednice, čiji mehanizmi kolektivne sigurnosti nisu prevenirali, niti su spriječili počinjenje genocida.

Sistemska naučna analiza (ne)djelovanja međunarodne zajednice kroz prizmu relevantnih dokumenata – posebno rezolucija o proglašenju "sigurnih zona" – te kroz izvještaje i dokumentaciju same Vojske Republike Srpske, pokazuje da neuspjeh međunarodnih aktera nije bio isključivo operativne prirode.

On je proizašao iz kombinacije brojnih faktora, poput političke neodlučnosti, restriktivnog tumačenja mandata i nedostatka volje za odlučni intervencionizam. To je, u konačnici, rezultiralo potpunim urušavanjem dugo razvijanog koncepta "sigurne zone" i omogućilo počinjenje genocida nad Bošnjacima jula 1995. godine.

Odredbe Rezolucije broj 819, kojom je Srebrenica proglašena “sigurnom zonom“, u praksi se nisu pokazale uspješnim. U stvarnosti, Srebrenica je bila sve drugo, samo ne “sigurna zona“. Iz brojnih direktiva i dokumenata jasno je da je uloga UNPROFOR-a tumačena isključivo kao uloga humanitarnog karaktera, i to uz prethodni pristanak agresora i počinilaca zločina. Radilo se o samo deklarativnom pristupu zaštiti civila i civilnog stanovništva, bez konkretnih vojnih koraka i aktivnosti u tom segmentu.

O tome svjedoči i dokument iz novembra 1994. godine, kada je komandant UNPROFOR-a sektora sjeveroistok, general-major Gunnar Ridderstad, uputio zvanični protest general-pukovniku Manojlu Milovanoviću, načelniku Štaba u Glavnom štabu VRS-a. Povod su bila dva neopravdana napada na snage UNPROFOR-a krajem oktobra izvan istočne enklave Srebrenice, kada je jedan komandir patrole teško ranjen.

Ridderstad je naveo da je napad izveden na nemotorizovanu, jasno prepoznatljivu pješačku patrolu Ujedinjenih nacija na jarkom dnevnom svjetlu, te dodao da su snage u Srebrenici bile prisiljene obavljati misiju pješke zbog, kako navodi, sebične i arogantne politike ograničenja kretanja konvoja sa gorivom i snabdijevanjem. Ridderstad je tada upozorio Milovanovića da su time počinili drugu povredu Ženevske konvencije i podsjetio da je Srebrenica demilitarizirana zona s čim se general Mladić složio još u maju 1993. godine.

Jasno je, dakle, da su snage UNPROFOR-a u Srebrenici bile nesposobne zaštititi civilno stanovništvo, s obzirom na to da na terenu nisu bile u stanju zaštititi ni same sebe.

O toj nesposobnosti, ali i o ostvarenoj saradnji pojedinih segmenata UNPROFOR-a sa Vojskom RS, govori i podatak naveden u dokumentu komande 1. Podrinjske lake pješadijske brigade VRS upućenom Glavnom štabu VRS-a, na ruke Ratku Mladiću.

U tom dokumentu podsjećaju Mladića na njegov akt od 18. juna 1995. godine, kojim je za potrebe ukrajinskih jedinica u rejonu Žepe odobren prolaz 10 tona nafte. U nastavku ga obavještavaju kako su, u dogovoru sa komandom ukrajinske jedinice, za potrebe spomenute srpske brigade uzeli 5 tona, odnosno polovinu od dozvoljene količine. Umjesto da štite civilno stanovništvo "sigurnih zona" UN-a Srebrenice i Žepe, jedinice UNPROFOR-a su ostvarivale saradnju, logistički pomažući snage koje su vršile opsadu.

Na kraju se pokazalo da je UNPROFOR, zapravo, bio odgovoran za predaju enklave u ruke onih koji su počinili genocid.

Postupanje pripadnika UNPROFOR-a i omogućavanje srpskim vojnim formacijama da ovladaju terenom prepoznaje se i u dokumentu Komande 1. Podrinjske lake pješadijske brigade od 14. jula 1995. godine, a vezano za stavljanje pod kontrolu punktova UN-a. U dokumentu stoji da su usmjerili komandu UNPROFOR-a da izda instrukcije svojim punktovima da ne otvaraju vatru na jedinice VRS i da simuliraju dejstvo pucanjem u vazduh ukoliko ih na to prisile branioci.

Umjesto da spriječe zločine, pripadnici UNPROFOR-a su se povinovali naredbama na terenu, odstupajući od ciljeva propisanih mirovnom misijom.

Isti taj dan, Komanda 1. Podrinjske lake pješadijske brigade u Borbenom izvještaju obavijestila je Glavni štab Vojske RS i istureno komandno mjesto Drinskog korpusa da su njihove snage stavile pod kontrolu punkt broj 2 Bokšanica, na kojem se nalazio i komandant snaga UNPROFOR-a.

Navodi se kako je s njim postignut dogovor da se ne napadaju njegove pozicije uz uslov da plave kacige ne otvaraju vatru po srpskim borcima, a da će on zauzvrat dostavljati podatke o aktivnostima na terenu i da neće pozivati avijaciju NATO-a. Zahvaljujući takvom odnosu snaga UNPROFOR-a, srpske snage su potpuno okupirale Srebrenicu, a potom nastavile pohod prema drugoj enklavi i "sigurnoj zoni" UN-a Žepi, koju su okupirali krajem jula i početkom augusta 1995. godine.

Namjeru za počinjenje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici od strane srpskih vojnih formacija (vojske i policije) dokazuje, pored ostalog, i dokument izdat od strane IKM 65. zaštitnog motorizovanog puka Borike od 13. jula 1995. godine, u kojem se daju instrukcije o postupanju sa preko 1.000 bošnjačkih ratnih zarobljenika. Iz navedenog dokumenta jasno se identificira izražena namjera Glavnog štaba VRS o pripremi uvjeta za egzekuciju zarobljenika, što se u konačnici i dogodilo. U potpisu dokumenta je komandant, potpukovnik Milomir Savčić, protiv koga je Sud Bosne i Hercegovine podigao optužnicu za genocid u Srebrenici i odredio pritvor.

Međutim, svega nekoliko sati nakon te odluke, Savčić je pobjegao u susjednu Republiku Srbiju. Sud Bosne i Hercegovine je raspisao međunarodnu potjernicu 10. augusta 2021. godine, ali on do danas ostaje nedostupan pravosudnim organima.

Važno je podsjetiti i na izjavu američke ambasadorice Madeleine Albright pred Vijećem sigurnosti UN-a od 10. augusta 1995. godine, u kojoj je naglasila da se dešavanja u Srebrenici i Žepi ne smiju zaboraviti. Istakla je da postoje jaki razlozi za vjerovanje da su paljanski Srbi sistematski ubijali ljude po instrukcijama vođstva bosanskih Srba, te da ti ljudi nisu poginuli u jeku borbenih dejstava niti u samoodbrani.

Tom prilikom je citirala riječi pjesnika Archibalda Macleisha iz 1940. godine o pasivnom odgovoru svijeta na jačanje fašizma, upozorivši da je izopačeni um moguć samo onda kada su oni koji protiv njega treba da se bore – nijemi. Upravo su Ujedinjene nacije i njihova vojna misija imale ulogu potpunog prepuštanja "sigurne zone" snagama koje su provele genocid.

Međunarodna zajednica, predvođena Ujedinjenim nacijama i Evropskom zajednicom, na primjeru genocida nad Bošnjacima u Srebrenici pokazala je sve svoje slabosti u sprječavanju onoga za što je nakon Holokausta u Drugom svjetskom ratu kazala "nikada više".

Indolentnim odnosom, zbunjenošću, a u brojnim prilikama i popuštanjem na terenu, dozvolile su stradanje bošnjačkog stanovništva enklave. Nesposobne da zaštite civile u "sigurnoj zoni", vojne snage Ujedinjenih nacija su prepustile nezaštićeno stanovništvo.

Izbjegavajući upotrebu odlučne vojne sile, međunarodna zajednica je praktično pasivno posmatrala opsadu i okupaciju brojnih gradova, uključujući i Srebrenicu, bez adekvatnog institucionalnog odgovora na strašne zločine počinjene s namjerom da se u potpunosti ili djelimično istrijebi jedna nacionalna grupa.

Počinjeni genocid nad Bošnjacima u Srebrenici sudije ICTY su okarakterizirali kao "scene iz pakla ispisane na najmračnijim stranicama ljudske povijesti", scene dostojne Danteovog pakla.

Koncept "sigurnih zona" na primjeru Srebrenice, ali i ostalih enklava u Republici Bosni i Hercegovini, u praksi se pokazao kao potpuno promašen. Omogućivši počinjenje genocida nad stanovništvom koje je formalno bilo pod zaštitom, taj koncept je producirao i ostavio trajne posljedice kako na međunarodni pravni poredak, tako i na sistem kolektivne sigurnosti, ali i na širi kredibilitet međunarodne zajednice u svijetu.

Stoga se iz vodenih činjenica izvodi nesporan zaključak kako je genocid u Srebrenici jula 1995. godine ostao klasična paradigma neuspjeha Ujedinjenih nacija i Evrope.