Građani Bosne i Hercegovine godinama izdvajaju novac za obavezno zdravstveno osiguranje, ali kada im zatreba ozbiljnija dijagnostika ili operativni zahvat, često se suoče s dugim listama čekanja, nedostatkom termina i neizvjesnošću.

CT, magnetna rezonanca, kolonoskopija, gastroskopija, pojedini specijalistički pregledi, pa čak i operativni zahvati, u javnim zdravstvenim ustanovama nerijetko se čekaju sedmicama ili mjesecima.

Za one kojima zdravstveno stanje ne dopušta čekanje, ostaje samo jedna opcija – privatna zdravstvena ustanova. Međutim, cijene pregleda i procedura za veliki broj građana predstavljaju ozbiljan udar na kućni budžet. 

Kolonoskopija sa sedacijom u privatnim ustanovama može koštati i do 550 KM, dok su cijene magnetne rezonance, CT pregleda, gastroskopije i drugih radioloških procedura također visoke. U zavisnosti od klinike, uglavnom koštaju od 450 do 600 KM. Ako su potrebni dodatni nalazi, konsultacije, laboratorijske analize ili anesteziološka obrada, konačni iznos može biti i znatno veći.

Tako građani dolaze u apsurdnu situaciju: zdravstveno osiguranje plaćaju cijeli radni vijek, a kada im je potrebna pravovremena dijagnostika, ponovo moraju platiti kako bi do pregleda došli bez višemjesečnog čekanja.

Za mnoge, privatna bolnica više nije stvar komfora niti želje da se pregled obavi u luksuznijim uvjetima. Ona postaje jedini izlaz kada bol, sumnja na ozbiljnu bolest ili pogoršanje zdravstvenog stanja ne mogu čekati slobodan termin u javnoj ustanovi.

Pacijenti posebno upozoravaju na problem čekanja na magnetnu rezonancu, CT preglede, endoskopske procedure i preglede kod određenih specijalista. Dok čekaju termin, nerijetko žive u strahu, bez jasne dijagnoze i bez odgovora na pitanje da li se bolest pogoršava.

U takvim okolnostima, liječenje u BiH sve više poprima obilježje privilegije. Oni koji imaju novac mogu platiti pregled isti dan, obaviti dijagnostiku u kratkom roku i dobiti preporuku za daljnje liječenje. Oni koji nemaju, primorani su čekati, tražiti pomoć preko poznanstava ili odgađati pregled dok simptomi ne postanu ozbiljniji.

Iz jedne privatne bolnice koju smo kontaktirali za Faktor navode da bilježe veliki broj pacijenata za radiološke procedure, a prosječno vrijeme čekanja na termin je između sedam i deset dana. Kada su u pitanju gastroskopije i kolonoskopije, navode da se procedure realizuju u veoma kratkom roku.

Najduže se, kako ističu, čeka na magnetna rezonanca, CT i procedure u sedaciji, prvenstveno zbog posebne pripreme pacijenata. No, kako kažu, kompletan proces, od pripreme do realizacije pregleda, završava se unutar dvije sedmice.

U istoj ustanovi navode da u pravilu nemaju liste čekanja za operativne zahvate, te da se većina slučajeva realizuje unutar sedam dana, dok se urgentnim pacijentima pristupa odmah.

Povećan broj pacijenata, prema njihovim navodima, bilježe na odjelima otorinolaringologije, ortopedije, vaskularne hirurgije, kardiologije, ginekologije, urologije i abdominalne hirurgije. Posebno ističu operacije štitne žlijezde, kičme, ramena i koljena, kao i reoperacije pacijenata koji su ranije operisani u drugim zdravstvenim centrima.

Iz druge privatne bolnice za Faktor navode da je teško izdvojiti samo jednu vrstu pregleda kao najtraženiju, jer se pacijenti javljaju zbog hroničnih bolesti, akutnih tegoba, dijagnostičkih procedura i hirurških zahvata. No, kako ističu, jedina su privatna bolnica u BiH koja ima odjel za onkologiju, tako da i i oni pacijenti, sa najtežom bolešću, u zemlji u kakvoj žive, plaćaju za život. Ili njegov produžetak. 

Kada su u pitanju ultrazvučni pregledi, CT, magnetna rezonanca i druge radiološke usluge, navode da nastoje pregled organizovati istog dana ili u vrlo kratkom roku od trenutka naručivanja.

Svi navedeni pregledi koštaju minimalno nekoliko stotina maraka. 

Ističu da se kod najtraženijih ljekara ponekad može produžiti vrijeme čekanja, ali da pacijentima kojima je potrebna hitnija procjena nastoje omogućiti brži termin. Navode i da nije pravilo da se na pregled čeka duže od mjesec dana, jer raspored i organizaciju rada kontinuirano prilagođavaju velikom broju zahtjeva.

Privatne zdravstvene ustanove tvrde da nisu konkurencija javnom zdravstvenom sistemu, već dodatna mogućnost izbora za pacijente. No, pitanje koje se sve češće postavlja jeste koliko je taj izbor zaista dostupan prosječnom građaninu.

Jer, za osobu s minimalnom platom, penzionera koji prima nekoliko stotina maraka mjesečno ili porodicu koja već otplaćuje kredite i plaća stanarinu, nekoliko stotina maraka za jedan pregled nije izbor – već trošak koji većina ne može podnijeti.

I tako dok javne ustanove zakazuju termine, građani zakazuju kredite za liječenje u privatnim klinikama. 

Zdravstveni sistem bi trebao osigurati da pacijent dobije pregled onda kada mu je potreban, a ne onda kada uspije skupiti novac. Dok se to ne promijeni, u BiH će važiti nepisano pravilo: ko može platiti, liječi se na vrijeme.

Ko ne može, odnosno onaj ko taj novac nema, ne preostje mu ništa drugo nego da čeka.