Dva slučaja, koja su se dogodila ove sedmice, potresla su stanovnike Bosne i Hercegovine.

Prvi koji se dogodio u jednom sarajevskom naselju u kojem je 26-godišnja kćerka ubila majku, a potom pokušala izvršiti samoubistvo, i drugo iz Univerzitetskog kliničkog centra Republika Srpska (UKC RS), u kojem je medicinska sestra spriječila majku koja je pokušala jastukom ugušiti svoju osmomjesečnu bebu.

Nažalost, ovo nisu prvi ovakvi slučajevi da roditelj, dijete ili supružnik ubije ili pokuša ubiti najbližeg člana svoje porodice.

Ubistva, samoubistva i nasilje u našoj zemlji sve su učestaliji.

Stručnjaci, prije svega psiholozi i sociolozi, smatraju da je to rezultat stanja u kojem se već duži vremenski period nalazi država i njeni građani, ali i nebrige nadležnih institucija za mentalno zdravlje građana BiH.

Psiholog Marko Romić kaže kako je naša zemlja područje koje je itekako pogoduje razvoju različitih problema na planu mentalnog zdravlja.

- Naravno da je svaki slučaj specifičan i da ga treba posmatrati odvojeno, ali u slučajevima kada imamo ubistva, samoubistva, pokušaje ubistva najbližih srodnika najčešće se kod počinioca, u manjem ili većem stepenu, radi o mentalnom oboljenju, poput depresije i raznih depresivnih stanja, ali i različitih oblika poremećaja ličnosti. Puno je pojedinaca u našem društvu koji imaju značajne probleme mentalnog zdravlja. Neki od njih bivaju tretirani, no većina takvih osoba ni na koji način, u nekom formalnom smislu, niti je evidentirana niti tretirana od bilo kojeg našeg sistema. Rezultat toga su ekstremni slučajevi kojima smo ovih dana svjedočili u Sarajevu i Banjoj Luci. Moram to kazati, ali nažalost kod nas se ovakve stvari prečesto događaju - ističe Romić.

Kaže kako nam to pokazuje "da smo kao društvo u velikom problemu kada je u pitanju mentalno zdravlje i kapaciteti koje kao zajednica imamo da na odgovarajući način prepoznamo problem, tretiramo ga i na kraju riješimo".

- Ako nemamo u porodici, familiji, onda većina nas barem u komšiluku, naselju zna za pojedince koji se nose sa manjim ili većim mentalnim problemima. Mogli bismo se svi drugačije odnositi prema tome, a ne okretati glavu. Većina nas ne reagira nikako dok se ne dogodi nešto vrlo ekstremno, a znali smo, primjera radi, da u susjednoj kući živi alkoholičar koji svako malo prebije svoju ženu. Šta mi uradimo - ništa. Iako znamo da u vlastitoj familiji imamo kockara, koji također prebija svoju suprugu i dužan je 300.000 KM, mi ništa ne činimo. Pravdamo se da to nije naš problem i da nas se ne tiče. I kad takva osoba ubija sebe ili nekoga u svojoj okolini ibretimo se - šta se dogodilo - pojašnjava Romić.

Dodaje da je "kod nas postalo gotovo pravilo da nakon ubistva komšije, poznanici, sugrađani na sva usta hvale onoga koji je počinio zločin, na način da ih je to začudilo jer se radi o povučenoj, primjerenoj osobi".

- Ljudi su iznenađeni, pa govore kako je to moguće, radi se o normalnoj osobi, porodici. Nisam baš siguran u to, jer se mnogo toga nastoji držati podalje od komšiluka, pogotovo kada se radi o mentalnim bolestima koje su na našim prostorima i dalje stigmatizirane, na neki način sramota, pa oni koji od njih pate - to kriju - naglašava Romić.

Rješenje u smanjenju slučajeva nasilja, ubistava i smaoubistava vidi i u destigmatiziranju mentalnih bolesti te pomaganju ljudima da slobodnije govore o problemima koje imaju.

- Ja gotovo svaki dan u ordinaciji imam suprugu ili roditelja koji kroz plač kažu da u porodici imaju problem i da je on u materijalnom smislu nekoliko stotina hiljada maraka duga. Kad uđemo i dublju priču, vidim ustvari da taj problem nije od jučer nego je on tu deceniju i više. Ljudi su odlučili potražiti pomoć kad su vidjeli da nema šanse da to više kriju ili da nešto sami urade. Dakle, pomoć se traži kad je prilično kasno ili prekasno - ističe Romić.

Napominje "kako su građani BiH u proteklih nekoliko decenija svašta prošli, od 90-ih godina i agresije na BiH, postratnog perioda koji nije bio nimalo lak, stalnih političkih previranja u državi koja nikada nisu prestala, pandemije koronavirusa". I trenutna globalna situacija itekako se odražava i na život čovjeka u BiH.

Sve to, dodaje Romić, ostavilo je i ostavlja traga na mentalno zdravlje čovjeka.

- Mjesecima na društvenim mrežama i u medijima gledamo grozne slike ubijanja civila u Gazi. Tu je i taj nesretni rat u Ukrajini kao i najnovija dešavanja oko sukoba Izraela i Irana. Sve to dodatno traumatizira ogroman broj naših ljudi. Ne samo one koji su bili u ratu od 1992. do 1995. godine, nego i članove njihovih porodica, djecu. Naša djeca postala su žrtve naših trauma, nas koji smo preživjeli rat. Kad na te traume dodamo Gazu, Ukrajinu, sukob Irana i Izraela i neizvjesnost šta će se dalje dešavati, to je ništa drugo nego dolijevanje ulja na tu već postojeću vatru koji niko ne gasi, jer niti naše nadležne institucije imaju kapaciteta za to, niti volje - zaključuje Romić.