U Dolini bijelih nišana, u Potočarima, pred sutrašnju kolektivnu dženazu tuga, muk, suze. Porodice se opraštaju od svojih najmilijih.

Ajla Efendić koja nije bila rođena kada se dogodio genocid u Srebrenici ispraća amidže svoga oca, Ćamila i Hasiba Efendića.

- Porijeklo mi je iz Srebrenice. Moj otac je iz Srebrenice. Ukopala sam već djeda, amidžu i evo sada drugu dvojicu amidža, braću djeda. Otac je preživio genocid i on je ovdje, prisutan je. Uspio je da preživi taj put smrti 1995. godine. Ja se tada nisam ni rodila. Dolazim ovdje svake godine. Ove godine smo ovdje, nađene su lobanje od amidža i odlučili smo da ih ukopamo - ispričala je za Faktor Efendić.

Sadina Malagić ispraća brata koji je ubijen sa 24 godine.

- Ovo mi je brat, identifikovan je 2007. godine. Ima porodicu u Americi i niko nije bio došao da potpiše da se ukopa. Pronađen u Zelenom Jadru - ispričala je Malagić.

Na pitanje kako se osjeća nakon 29 godina od genocida kaže da je boli.

- Boli i nakon 29. ili 59. godina - kazala je Malagić i više nije mogla nijednu riječ prozboriti.