Odluka Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava da poništi prvobitnu odluku u predmetu Slaven Kovačević protiv Bosne i Hercegovine ne ruši sve ideje o građanskoj BiH, a pogotovo ne ruši ideje o unutarnoj BiH, jer sama aplikacija i prvobitna odluka nije ni gradila takvu ideju pa je samim tim nova odluka nije mogla ni srušiti, piše Stav.

To, naravno, nije spriječilo zvaničnike HDZ-a da posljednju odluku Evropskog suda za ljudska prava počnu tumačiti kao potvrdu ispravnosti njihovih stavova o ustavnom uređenju BiH.

- Sada je valjda svima jasno da je Bosna i Hercegovina i da mora biti pluralno društvo, društvo u kome su Bošnjaci, Srbi i Hrvati jednakopravni i naravno u statusu konstitutivnih naroda. Ova presuda govori da je to shvatio i Evropski sud za ljudska prava – izjavio je odmah nakon donošenja odluke HDZ-ov ministar pravde FBiH Vedran Škobić.

Veliko vijeće je, podsjećamo, prihvatilo prigovor zastupnika vlasti prema kojima je Kovačević "zloupotrijebio pravo na podnošenje žalbe" i da "nije imao status žrtve", odnosno da mu nisu uskraćena prava.

Takva odluka definitivno ne znači rušenje ideje o građanskoj BiH, niti znači da Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao konstitutivni narodi trebaju ostati ekskluzivni konzumenti političkih prava u BiH, kako se to tumačilo odmah sinoć nakon vijesti o odluci u Stazburu. Ko to kaže? Upravo Evropski sud za ljudska prava u ranijim odlukama u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Šlaku, Pilav i Pudarić.

Suština tih presuda je da postojeći Ustav i izborno zakonodavstvo BiH krše Evropsku konvenciju o ljudskim pravima jer diskriminišu građane po etničkoj osnovi, odnosno na osnovu mjesta prebivališta i etničke pripadnosti. Implementacijom tih presuda, tačnije brisanjem etničkih odrednica i entitetskih ograničenja za kandidature i otvaranjem prostora za kandidovanje građana koji se nisu izjasnili kao pripadnici konstitutivnih naroda za određene političke funkcije, jeste iskorak ka građanskom modelu demokratije.

Sudeći prema prvim reakcijama, uključujući i ranije citiranu, u narednom periodu ćemo svjedočiti agresivnom tumačenju ove odluke kao "poraza ideje građanske države" ili čak potvrde usklađenosti stavova HDZ-a sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i evropskim demokratskim standardima.

Takva tumačenja ne samo da ne odgovaraju istini već su vrlo jeftin, naivan i providan pokušaj usmjeravanja budućih pregovora o izmjenama Ustava i Izbornog zakona u kontekst koji preferiraju HDZ i satelitske stranke. Svi dosadašnji prijedlozi tih stranaka koji se odnose na izmjene izbornog zakonodavstva ne da ne provode ranije presude Evropskog suda za ljudska prava već produbljuju postojeću diskriminaciju unošenjem dodatnih etno-teritorijalnih podjela i ograničenja u postojeći sistem.

To što Slaven Kovačević neće moći glasati za članove Predsjedništva BiH i indirektno za delegate u Domu naroda PSBiH za koje smatra da bi najbolje štitili njegove interese ni u kom slučaju ne znači da u Predsjedništvu BiH mora biti izabran Hrvat sa najviše glasova u određenim kantonima sa hrvatskom većinom.

Ukoliko HDZ ili bilo ko iz grupacije stranaka okupljenih unutar HNS-a smatra da su njihovi stavovi kompatibilni sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, te da je uskraćivanje realizacije njihovih ideja zapravo kršenje Konvencije, slobodni su obratiti se Strazburu. Međutim, to nisu nikada uradili niti će uraditi jer znaju da je politička logika koju zastupaju i narativ koji pokušavaju graditi lišen bilo kakvog činjeničnog uporišta.

Odlukom Velikog vijeća nije umrla ideja građanske BiH, ali je načinom na koji je vlast na državnom nivou reagovala u ovom predmetu, odnosno nije reagovala, umrla ideja o građanskim strankama Trojke i njihova deklarativna opredijeljenost za kretanje ka građanskom uređenju.

Naime, nesuđena potvrda prvobitne odluke u predmetu Kovačević bi predstavljala temeljni argument za potrebu prioritetnog uklanjanja etničkih i teritorijalnih ograničenja kada je u pitanju izbor članova Predsjedništva BiH i delegata u Domu naroda PSBiH. Zvaničnici Trojke u institucijama vlasti, iako im to stranački programi i deklarativna opredjeljenja nalažu, nisu uradili apsolutno ništa kako bi spriječili podnošenje žalbe na prvobitnu presudu. Ignorisanje prvobitne odluke i šutnja na posljednju dovoljno govori o prioritetiziranju potreba koalicionih partnera (čitaj HDZ-a), u odnosu na programske principe za koje su se navodno zalagali.