Novi nastavni plan, od septembra ove godine, u Republici Srpskoj donio je promjene u udžbeniku historije za učenike devetog razreda osnovne škole.

Učenici će tako u završnom razredu učiti o novijoj historiji ovih prostora. Preciznije rečeno, učenici će učiti o historiji srpskog naroda na ovim prostorima. Dragiša Vasić, autor udžbenika "Istorija", učenicima predočava noviju historiju više iz srpske nacionalističke pozicije nego iz pozicije objektivnog historičara.

Udžbenik se, u najkraćem rečeno, vrlo površno bavi pitanjem agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako ratna razaranja u BiH tako ne naziva, već ih očekivano spominje kao "građanski rat". Općenito raspad Jugoslavije i devedesete vrlo površno obrađuje, a većina tema i biografija pojedinih ličnosti iz devedesetih godina prošlog stoljeća su nedorečene. Čitajući te stranice dolazite do logičnog zaključka da autor svjesno ostavlja stvari nedorečenima jer bi u suprotnom morao navesti činjenice koje se ne uklapaju u narativ vladajućih struktura u RS-u, ali i Srbiji. Da li će nastavnici tokom predavanja djeci nešto detaljnije objašnjavati stvari i iz koje pozicije, to je sad drugo pitanje. 

Izdavač je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Novo Sarajevo. U ovom tekstu ćemo analizirati njegov sadržaj, konkretnije dio od raspada Jugoslavije, rata u BiH i nastanka entiteta Republika Srpska.

Udžbenik je štampan u 6.000 primjeraka i obrađuje posljednjih 140 godina historije, odnosno kako autor ističe u uvodnoj napomeni "u žiži su srpski narod i BiH", a posmatraju se i "tokovi historije susjednih naroda, kao i tokovi evropske i svjetske historije, naročito oni koji su značajni za nacionalnu historiju".

Autor poziva i čitatelje udžbenika, a podsjetimo, namijenjen je djeci 9. razreda, da kritikuju, kako bi se "u budućim izdanjima otklonile njegove slabosti i istakle njegove vrline".

Prije lekcija o devedesetima, osvrnimo se kratko na nešto stariju historiju jer korijen onog što se desilo '90-ih je ipak malo dublji. 

Kod lekcije o antifašističkim pokretima otpora i rata u Jugoslaviji tokom 1941. do 1943. piše o četničkom pokretu i njegovovom tvorcu Draži Mihailovića. Tu se neizostavno govori o "srpskim zemljama". Četnički pokret se opisuje kao "po karakteru antifašistički, nacionalni i građanski". A slabosti četničkog pokreta, zamjera autor, bile su mu "nepostojanje čvrste organizacije i discipline". O prirodi djelovanja i naslijeđu Mihailovićevih četnika se ne detaljiše.

- Pukovnik Mihailović stvorio je vojnu organizaciju čiji su pripadnici u narodu postali poznati kao četnici. Četnički pokret priznali su kralj Petar II i Vlada u izbjeglištvu. Komunisti, kao pobjednici u ratu u Jugoslaviji, Mihailovića su 1946. godine uhapsili, osudili na smrt i pogubili - piše između ostalog u udžbeniku, u kojem se autor ne zamara previše sa detaljima pa ne navodi da je Mihailović na smrt osuđen zbog ratnih zločina i kolaboracije s nacističkom Njemačkom. 

Isto kao što se nije "detaljisao" o zločinima Mihailovića, tako nije ni o onima Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. 

Autor Vasić piše i da se Jugoslavija raspala "serijom građanskih ratova" devedesetih i tvrdi da su "SAD, Njemačka, Vatikan i drugi moćnici podržali nasilne secesije i uskratili Srbima pravo na samoopredjeljenje". Ističe i da je Hollywood snimio 18 filmova u kojem su Srbi predstavljeni kao negativci. 

- U inostranom javnom mnijenju putem medija stvarana je iskrivljena predstava o Srbima kao jedinim krivcima za rat i njegove strahote. Ta predstava bila je u saglasnosti sa politikom ondašnjih centara svjetske moći - upozorava autor male dječije glave. 

Nema ni riječi o genocidu, silovanjima, spaljivanjima ljudi, opsadi Sarajeva, Bihaća, logorima, masovnim grobnicama i ostalim strahotama koje je i sud u Hagu presudio kao ratne zločine.

Autor udžbenika spominje Srebrenicu i Žepu, da ih je "krajem rata 1995. godine zauzela vojska Republike Srpske", ne navodeći da se radilo o zaštićenim UN-ovim zonama niti šta je tamošnjem bošnjačkom stanovništvu uradila ta vojska. 

Djeca u devetom razredu osnovne škole u RS-u tako će učiti da su "u ratovima za nasljeđe Jugoslavije, od članica Evropske zajednice, kasnije EU-a, Srbe jedino pomagala pravoslavna Grčka". Njemačka je, navodi se u udžbeniku, zdušno podržavala secesije Slovenije i Hrvatske. Te "rimokatoličke zemlje pomagao je i uticajni Vatikan".

Rusija nije snažno podržala srpsku stranu, navodi autor udžbenika, ali nalazi i alibi - bila je i sama u teškoj krizi.

SAD je u početku bio nezainteresiran za jugoslovensku krizu, ali je poslije kombinacijom diplomatije, ekonomskih blokada i vojnih udara na srpske zemlje (?!) presudno utjecao na ishod ratova. Djeca će, dakle, učiti da su postojale neke srpske zemlje, a ne da su to bile okupirane teritorije međunarodno priznatih zemalja. 

Učit će da je NATO "izvršio agresiju na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999. godine". Zbog čega je NATO intervenirao, djeca iz udžbenika neće saznati.

U lekciji "Posljedice ratova za jugoslovensko naslijeđe" djeca će naučiti da su u BiH, prema podacima UN-a, poginule 102.622 osobe, a u Hrvatskoj 17.469 te da su ratovi "za jugoslovensko naslijeđe" imali karakter nacionalnih i vjerskih sukoba.

Također, u udžbeniku stoji da su mjesta masovnih zločina bila: Srebrenica, Kozarac, Kazani, Kravica, Ahmići, Pakrac, Ovčara, Medački džep. Zatim da su najviše bili razoreni gradovi: Vukovar, Sarajevo i Mostar. Ko i gdje je činio masovne zločine i ko je razarao koje gradove, o tome djeca ništa neće naučiti iz ovog udžbenika.

Međutim, ako bi slučajno i počeli razmišljati o tome, pa saznavati neke pojedinosti iz drugih izvora, autor ovog udžbenika nudi im onu propagandnu, staru mantru srpskog nacionalističkog establišmenta o Hagu u kojem se sudi Srbima, takoreći bez razloga.

- Još u toku rata u BiH ustanovljen je u Hagu Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Nesrazmerno veliki broj optuženih i osuđenih Srba u odnosu na ostale ratne strane dokazuje političke uticaje na haški sud. Na taj način opravdavali su razbijanje Jugoslavije i protivsrpsku politiku u ratovima koji su vođeni - piše u udžbeniku.

Kada se govori o izbjeglicama, raseljavanju stanovnika tokom ratova devedesetih, u udžbeniku stoji da u Federaciji BiH sada Srbi čine samo 2,5 posto od ukupnog broja stanovnika. Koliko npr. Hrvata i Bošnjaka živi u RS-u i zašto je to tako, ništa ne piše.

Za Slobodana Miloševića se navodi da je od 2001. do smrti 2006. godine bio zatvorenik Međunarodnog krivičnog suda u Hagu. Ne navodi se da je tamo završio pod optužbom za ratne zločine na Kosovu, za ratne zločine, uključujući i genocid u Bosni i Hercegovini i ratne zločine u Hrvatskoj. Suđenje je počelo 12. februara 2002. godine.

Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), navodi se, "zadržala je pravo matične države da politički, ekonomski i humanitarno pomaže svoje sunarodnike. Zapad nije odobravao tu pomoć pa je pod njegovim uticajem Vijeće sigurnosti UN-a maja 1992. godine uveo strogu ekonomsku blokadu SRJ". Učenici 9. razreda će tako na osnovu napisanog steći utisak da je SR Jugoslavija bila dobročinitelj koji je samo pomagao.

Međutim, izostavljene činjenice su sljedeće: SR Jugoslaviji sankcije su uvedene zbog pomaganja pa i učestvovanja u oružanim akcijama tj. ratnim razaranjima u susjednim međunarodno priznatim državama, prije svega BiH. Neposredan povod da Vijeće sigurnosti UN-a izglasa sankcije Miloševićevoj Jugoslaviji bio je masakr nad civilima koji su čekali u redu za hljeb u sarajevskoj ulici Ferhadija, tadašnjoj Vase Miskina.  

 O samoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine i referendumu daju se vrlo šture informacije uz sugestiju da Srbi nikako nisu glasali na referendumu te informacije o proglašenju tzv. Republike srpskog naroda u BiH, kasnije Republike Srpske. 

Za Radovana Karadžića se navodi da je imao izuzetno važnu ulogu u stvaranju RS-a te da su ga vlasti Srbije 2008. godine izručile sudu u Hagu koji ga je 2019. godine osudio na doživotni zatvor. Autor učenicima 9. razreda ne nudi informaciju zbog čega je Karadžić osuđen, a proglašen je krivim za genocid nad Bošnjacima, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja. 

Učenicima se u ovom udžbeniku tumači kako su Evropa i SAD uprkos protivljenju Srba priznale nezavisnost BiH 1992. godine te da se tada "raširio rat sa odlikama međunarodnog i međuvjerskog sukoba". 

- U građanskom ratu u BiH međusobno su ratovale vojske Srba, Hrvata i Muslimana (od septembra 1993. Bošnjaci). Komandant Vojske RS-a bio je general Ratko Mladić. Muslimani / Bošnjaci činili su gotovo cijeli sastav Armije Republike Bosne i Hercegovine. U dijelovima BiH gdje su imali većinu Hrvati su osnovali Hrvatsko vijeće obrane (...). Muslimanima je najveća materijalna i vojna pomoć stizala iz islamskih zemalja, uključujući i dobrovoljce (mudžahedini), koji su uključivani u redove ARBiH. Srbi su se oslanjali na pomoć SRJ - navodi se, bez spominjanja npr. ruskih, ukrajinskih i grčkih dobrovoljaca na strani Srba u BiH. 

Dalje se navodi: 

- Iako malobrojnija, srpska vojska u BiH bila je, naročito u početku rata, nadmoćnija. Njoj je pripao veliki dio naoružanja jugoslovenske vojske, koja se nakon prijema BiH u UN, maja 1992. povukla u SRJ. VRS imala je obučenije oficire. Ovladala je sa oko 70 posto teritorije BiH. Najveći dio Sarajeva kontrolisala je Armija RBiH, dok su manji dio glavnog grada i njegova okolina bili pod kontrolom VRS. 

U udžbeniku nema niti riječi o opsadi Sarajeva, nema riječi o ratnim zločinima bilo gdje u BiH, genocidu u Srebrenici, masovnim grobnicama. Sam tok rata opisuje se vrlo šturo sa u većoj ili manjoj mjeri (ne)tačnim informacijama. Navodi se i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma itd., te se sugerira herojstvo VRS-a i to da je međunarodna zajednica radila na štetu srpske strane. 

U postratnom periodu, kako se opet učenici navode na zaključak a ponegdje se i direktno tvrdi, OHR i Ustavni sud BiH radili su na štetu Srba, odnosno RS-a, koji "predstavlja stabilniji dio BiH" te "njeguje bliske odnose sa svojom maticom Srbijom". 

Ratko Mladić se spominje kao pukovnik Jugoslovenske narodne armije koji je "imao važnu ulogu u odbrani Srba u Hrvatskoj 1991. godine". Navodi se da je kao general od 1991. do 1996. načelnik Glavnog štaba VRS-a. Piše da su ga vlasti Srbije 2011. godine izručile Hagu. U udžbeniku ne piše da je Mladić osuđen za genocid u Srebrenici te druge ratne zločine. 

 Alija Izetbegović se spominje kao pravnik, islamski teolog i političar. Autor Dragiša Vasić tu navodi i noturnu laž, kada piše da je Alija u mladosti bio član u "prohitlerovskoj organizaciji" Mladi muslimani zbog čega je "robijao poslije Drugog svjetskog rata". 

- Napisao je Islamsku deklaraciju u kojoj se založio za državu zasnovanu na Kur'anu, zbog čega su ga komunističke vlasti ponovo osudile. Bio je osnivač i vođa SDA i predsjednik Predsjedništva BiH - navodi se. 

Ovaj udžbenik na svojoj zadnjoj korici prikazuje sliku "Guernica" velikog Pabla Picassa, inspirisanu događajem iz Španjolskog građanskog rata. Ovo remek-djelo izlagano je širom svijeta, postajući poznato i široko prihvaćeno kao vječni podsjetnik ratnih tragedija, antiratni simbol i oličenje mira...