Stotine hiljada obroka na godišnjem nivou podijeli se u Narodnoj kuhinji Imaret u Tuzli. Pomaže vlast, ali i građani.

Timu Alić su životne muke prisilile da postane stalna korisnica Narodne kuhinje. Obroci su, kaže, dobri, ali ono što posebno hvali je odnos zaposlenika prema svakom od korisnika.

- Da mi nije narodne kuhinje, ja ne bih imala šta jesti. Ne radim, nemam nikakvih primanja. Ja i dijete se borimo u Narodnoj kuhinji, to nam je sve - navela je.

I Šazija Bekić 30 godina ovdje dolazi po obrok. Dok plati režije, priča nam, za hranu ne ostane ništa.

- Mala penzija, ne može se na kraj izaći. Djeca ne rade nigdje, nemam od njih ništa. Da mi nije kazana moga, ja ne znam kako bih živjela - rekla je Bekić.

Korisnika kuhinje iz godine u godinu je sve više, egzistencija je sve ugroženija, jer svakodnevno poskupljuju namirnice. Kuhinja trenutno ima 2.800 korisnika, a obroci su osigurani i vikendom, iako kuhinja ne radi.

- Petkom dijelimo dupli hljeb, odnosno suhi obrok. Za vikend - zavisi šta imamo. Većinom su konzerve, nekada naše kurbansko meso ako vidimo da imamo viška. Mi pripremamo 2.800 obroka, vozimo na 23 punkta. To je Gračanica, Lukavac, Srebrenik i Kalesija - navodi Mensura Husanović, direktorica Narodne kuhinje Imaret.

Svake godine Imaretu je potrebno oko 170 tona brašna, a samo u prošloj godini u ovoj kuhinji pripremljeno je i podijeljeno oko 900 hiljada obroka. Osim redovnih obroka, u vrijeme muslimanskog mjeseca ramazana, za osobe koje nisu njihovi korisnici, a koji su u stanju potrebe, pripremaju se i iftari koje voze na kućni prag.

- Svi naši osnovni odbori su aktivirani tokom ramazana. I gledamo da pomognemo svakome, makar u toku ovog mjeseca da dođemo na kućni prag. Svakodnevno pripremamo oko 250 iftara, vozimo na kućni prag. Pripremamo i kolektivne iftare. Prvi dan mjeseca ramazana, 1. marta, bili smo u Srebrenici, gdje smo pripremali kolektivni iftar. Obilježili smo Dan nezavisnosti u Srebrenici i tako smo počeli ramazan - dodaje Husanović, prenosi FTV.

Izreka kaže da nije glad u svijetu zato što ne možemo nahraniti siromašne, već zato što ne možemo nahraniti bogate. Nažalost, kada pogledamo oko sebe i vidimo koliko se to ljudi u našoj državi hrani u narodnim kuhinjama, stječe se utisak da ova izreka postaje sve očiglednija svakodnevnica našeg društva.