Način na koji se roditelji ponašaju u određenim situacijama može imati veliki utjecaj na razvoj djeteta i njegovo dugoročno zdravlje, upozoravaju psiholozi.

Svaki roditelj povremeno osjeti potrebu da podigne ton u komunikaciji sa djetetom, naročito ako ono radi nešto što ne bi smjelo. Međutim, vikanje na djecu ima mnogo negativnih posljedica, dok pozitivne ne postoje.

Laura Markham, klinička psihologinja i autorica nekoliko knjiga na temu discipliniranja djece i odgoja bez primjene vikanja, objašnjava kako je vikanje zapravo određeno oslobađanje bijesa, ali nikako nije učinkovit način za promjenu ponašanja. Umjesto da dijete shvati u čemu je pogriješilo, ako roditelj viče na njega, predstavlja mu određenu prijetnja i dječiji mozak ne može ništa naučiti.

Dakle, aktivni su samo oni dijelovi mozga koji mu služe za odbranu i zaštitu. To bi značilo da vikanje nema nikakav pozitivan učinak na dijete i ispravljanje njegovog ponašanja, već samo budi u njemu želju za reakcijom, odnosno odbranom koja može rezultirati samo dodatnim konfliktom.

Psiholog Joseph Shrand slaže se s njom te dodaje kako vikanje može učiniti da se djeca osjećaju obezvrijeđeno.

- Zajednička nit koja povezuje gotovo sve ljude je želja da se osjećaju vrijednima. Za većinu nas, osjećaj da nas drugi cijene je način na koji mjerimo vlastitu vrijednost i kako određujemo jesmo li važni svijetu oko nas. Kad se na nas viče, sami sebe vidimo kao neadekvatne i preispitujemo svoje sposobnosti. Zato je vikanje jedan od najbržih načina da se kod nekoga stvori osjećaj manje ili nikakve vrijednosti - objašnjava dr. Shrand.

Osim toga, istraživanja su pokazala da vikanje kod djece može potaknuti anksioznost, depresiju i nisko samopouzdanje. Naučnici koji su učestvovali u spomenutim istraživanjima objašnjavaju da su djeca na koju se često vikalo sklonija anksioznosti i depresiji u kasnijoj dobi.

Izvor: Coolstyle/Index.hr