Posljednjih dana
u Federaciji Bosne i Hercegovine ponovno je aktualno pitanje uvođenja
komunalnih taksi za korištenje poslovnih prostora u kojima se priređuju igre na
sreću, a sve nakon objave Mišljenja Ustavnog suda FBiH u kojem je iznio stav
da propisivanje komunalne takse za korištenje aparata za posebne igre na sreću
nije u skladu s Ustavom FBiH, a da propisivanje komunalne takse za poslovne
prostore u kojima se priređuju klasične i posebne igre na sreću nije u suprotnosti
s Ustavom FBiH u odnosu na pitanje dali je time narušen princip zabrane
dvostrukog oporezivanja.
Upravo ovaj
zadnji dio, tj. stav Ustavnog suda FBiH da propisivanje komunalne takse za
poslovne prostore u kojima se priređuju klasične i posebne igre na sreću nije u
suprotnosti s Ustavom FBiH u odnosu na princip dvostrukog oporezivanja,
pojedini gradovi i općine, kao što su Stari Grad Sarajevo, Bihać i Travnik,
proglasili su kao veliku pobjedu protiv kladionica te najavili korištenje te
prilike za uvođenje, odnosno povećanje nameta kladionicama.
Tim povodom
razgovarali smo sa sarajevskim advokatom Samirom Čengićem, koji se već dugi niz
godina aktivno bavi ustavnim pravom i upravnim postupcima u FBiH.
Gospodine
Čengić, što tačno znači ovo posljednje Mišljenje Ustavnog suda FBiH i je li to
pobjeda gradova i općina protiv kladionica?
- Prvo je važno
javnosti objasniti što je Ustavni sud FBiH zaista rekao, a što mu se zadnjih
dana netačno pripisuje da je rekao. Razlika je vrlo velika. Naime, Ustavni sud
nije utvrdio da su odluke o komunalnim taksama Grada Bihaća ili općine Stari
Grad Sarajevo ustavne, niti je potvrdio da su iznosi tih komunalnih taksi
opravdani, niti je općinama i gradovima dao neograničeno pravo da uvode i
povećavaju takse priređivačima igara na sreću.
Sud je samo
odgovorio na pitanje koje mu je postavio federalni ministar finansija
predstavljaju li takse na poslovne prostore dvostruko oporezivanje u smislu
Ustava, a zbog toga jer Zakon o igrama na sreću se ne bavi komunalnim taksama
nego propisuje direktne poreze i naknade, sud je dao Mišljenje da ti nameti u
smislu Ustava FBiH ne predstavljaju dvostruko oporezivanje.
Ali Sud uopće
nije razmatrao konkretne odluke o komunalnim taksama i zato ovo predstavljanje
Mišljenja Ustavnog suda FBiH kao pobjedu protiv kladionica dovodi javnost u
veliku zabludu. Konkretne općinske i gradske odluke o komunalnim taksama
razmatraju se u posebnim postupcima ocjene ustavnosti a praksa Ustavnog suda
FBiH u više desetaka predmeta jasno i nedvojbeno ukazuje da svaka donesena
odluka lokalne zajednice mora počivati na materijalnom propisu tj. zakonu da bi
bila zakonita te nasmije uskratiti ustavom zagarantovana prava jednakosti pred
zakonom i pravo na imovinu.
Zakon o
pripadnosti javnih prihoda u FBiH i Zakon o principima lokalne samouprave u FBiH su procesni propisi a ne materijalni te pozivajući se na njih kao temelj za
donošenje ovakvih općinskih i gradskih odluka nužno ih čini nezakonitima.
Znači li to
da bi sve ove odluke o komunalnim taksama za korištenje poslovnih prostora za
igre na sreću koje se donose u zadnje vrijeme mogle pasti pred Ustavnim sudom?
Možete li to jednostavnim riječima objasniti čitateljima?
- Odluke o
komunalnim taksama koje kao kriterij za propisivanje iznosa uzimaju vrstu
djelatnosti teško mogu proći pred Ustavnim sudom FBiH kada budu predmet
razmatranja, iz jednostavnog razloga jer nisu u skladu s Ustavom FBiH i krše
osnovno pravo na jednakost.
Pokušat ću to
objasniti jednostavnim primjerom. Zamislite da općine i gradovi kažu da imaju
pravo naplaćivati parking na svom teritoriju. I Ustavni sud FBiH im Mišljenjem
potvrdi da doista imaju to pravo. A onda općine i gradovi krenu određivati
cijenu parkinga po satu onako kako im se ko sviđa. Pa je nekom cijena sata 3
KM, nekom 10 KM, a nekom 20.000 KM. To jednostavno nije moguće jer Ustav FBiH
kaže da smo svi isti pred zakonom i takva odredba će uvijek pasti pred Ustavnim
sudom. Jer ti možda imaš pravo nešto naplaćivati, ali iznosi moraju biti isti
za sve i vrsta djelatnosti ne može biti kriterij za različite iznose. To je
upravo prethodno navedeno uskraćivanje ustavnog prava jednakosti svih lica pred
zakonom.
Je li to Vaš lični
stav ili Vaše mišljenje na temelju sudske prakse?
- Prije svega, ovo o
čemu govorim su ustavne odredbe i sudska praksa. Jako je puno presuda Ustavnog
suda FBiH po ovom pitanju. Pri tome se ne
osporava pravo općinama i gradovima na vlastite prihode. Međutim, to pravo mora
imati jasne granice. Djelatnost igara na sreću regulirana je Zakonom o igrama
na sreću u kojem su jasno propisani porezi i naknade koje plaćaju. Priređivači
igara na sreću su pod isključivom nadležnosti Federacije BiH.
Općine i gradovi
ne mogu preuzimati nadležnost Federacije BiH te samostalno izmišljati nove
poreze i određivati njihove iznose prema vlastitim potrebama ili prema tome
koliko je neka djelatnost popularna ili nije popularna u javnosti.
Već godinama su
komunalne takse predmet spora između gradova i općina s jedne strane te
kladionica s druge strane, a iako su se kroz godine samo mijenjali nazivi i
iznosi komunalnih taksi, zajedničko im je to da su padali pred Ustavnim sudom.
Brojne općine, kao što su Hadžići, Posušje, Breza, Ilidža, Kakanj, Visoko i
drugi, morali su kladionicama vratiti novac s kamatama. Ovo što sada imamo kao
komunalna taksa za korištenje poslovnog prostora za igre na sreću samo je još
jedno novo ime s istim neustavnim kriterijem vrste djelatnosti, što na Ustavnom
sudu ne prolazi jer krši Ustav FBiH.
Zašto su
kladionicama sporni ovi iznosi od 20.000 KM, 30.000 KM ili 50.000 KM godišnje?
- Glavni razlog je
taj što je takav pristup neustavan. Kao što je već naglašeno, Ustav FBiH svim licima
garantira jednakost pred zakonom. Ako unutar iste zone, ulaz do ulaza imate
kladionicu i kafić, ne možete kladionici naplatiti 50.000 KM, a kafiću 300 KM.
To Ustav FBiH ne dopušta i normalno je da se priređivači igara na sreću bore za
svoje Ustavom zagarantirano pravo na jednakost. I priređivači igara na sreću
imaju naknade koje im je propisao Zakon o igrama na sreću kao lex specialis
te ostale troškove, počevši od plaća radnika, zakupa poslovnih prostora,
režija, softverskih troškova, itd. pa je logično i to da brojna uplatna mjesta
ne bi mogla finansijski podnijeti dodatni godišnji trošak od nekoliko desetina hiljada
maraka za komunalne takse, koje još uz to nisu u skladu s Ustavom.
Predstavnici
lokalnih vlasti često kao argument u korist ovakvih komunalnih taksi navode
zaštitu djece i mladih te borbu protiv ovisnosti. Kako to komentirate?
- Zaštita djece i
mladih, kao i borba protiv svih ovisnosti, treba biti prioritet svih nas i tu
nema mjesta nikakvoj dilemi. Međutim, doista ne vidim kako će u tom smislu
pomoći činjenica da je neki grad ili općina od kladionice naplatila 20.000 KM
ili 30.000 KM komunalne takse. Maloljetnicima je ionako već zabranjeno
sudjelovanje u igrama na sreću i pristup tim objektima. Potrebno je postrožiti
nadzor i kontrolirati primjenu zakonskih ograničenja. Na taj način se istinski
sprječava maloljetničko sudjelovanje u igrama na sreću.
S druge strane,
kad bi ovakav pristup donošenja komunalnih taksi usvojile sve općine i kada bi
ti iznosi i zaista bili primijenjeni, došlo bi do otvaranja prostora za širenje
crnog tržišta koje je potpuno bez nadzora i gdje nikakva kontrola
maloljetničkog kockanja nije moguća.
Kako ovakve
okolnosti utječu na pravnu sigurnost poslovanja u BiH?
- Izrazito
nepovoljno. I ovo se ne tiče samo priređivača igara na sreću. Svaki privrednik
koji ulaže svoj novac, zapošljava ljude i planira poslovanje, želi raditi u
okruženju u kojem ima pravnu stabilnost, u kojem može planirati koje obaveze i
namete ima te na temelju kojih kriterija se te okolnosti mogu mijenjati. Vi
sada imate situaciju u industriji igara na sreću da Federacija BiH
priređivačima izdaje licence, naplaćuje ih, oni na temelju toga zapošljavaju radnike i plaćaju ih, a u
isto vrijeme niži nivoi vlasti, gradovi i općine, donose katastrofalne namete
i tjeraju priređivače na zatvaranje. Danas su to priređivači igara na sreću, a
sutra može biti i neka druga djelatnost, ovisno koja se tada ne svidi
pojedincima u lokalnim vlastima. To nisu normalne poslovne okolnosti i to se ne
može ničim opravdati.