Nedavno je Bashar al-Assad, bježeći pred pobunjenicima u svojoj zemlji, pronašao utočište kod svog dugogodišnjeg saveznika u Moskvi. Nije on, međutim, prvi brutalni diktator koji je u Putinovom carstvu našao sigurnu luku: to je već tradicionalna baza za spas političkih hulja. Praksa je počela još u ranim devedesetim godinama, kad je Rusija u svoje krilo primila tvrdokornog istočnokomunističkog vođu Ericha Honeckera.

Honecker je bio prisiljen podnijeti ostavku u oktobru 1989, netom prije rušenja Berlinskoga zida i masovnih javnih protesta te zahtjeva za demokratskim reformama. Njegov režim bio je poznat po ozbiljnim kršenjima ljudskih prava, uključujući suzbijanje političkog neslaganja, cenzuru i uhođenje od Stasija, državne tajne policije koja se masovno koristila za nadzor i zastrašivanje građana. Stasi je stotine hiljada prisilio na doušništvo, poduzimajući opsežan nadzor svih segmenata društva kroz proizvoljna hapšenja i tehnike psihološkog ratovanja kao što je bio zloglasni Zersetzung, plan za destabilizaciju i ušutkivanje opozicije. I danas bi mnogi tzv. demokrati rado posegnuli za istim metodama.

Nakon što je svrgnut, Erich Honecker je optužen za sistemska zlostavljanja i kršenja ljudskih prava, uključujući smrti onih koji su pokušali pobjeći iz Istočne Njemačke. Uhapšen je u januaru 1990, ali je zbog zdravstvenih problema naknadno pušten. No 13. marta 1991. Honecker je iznenada pobjegao iz Istočne Njemačke, i to s aerodroma Sperenberg pod sovjetskom kontrolom. Sletio je u Moskvu vojnim mlažnjakom uz pomoć članova vlade Sovjetskog Saveza. Po dolasku u Moskvu utočište je potražio u čileanskoj ambasadi.

Sadista kojega su u Moskvi jako voljeli bio je i Askar Akajev, prvi predsjednik Kirgistana. Vodio je naciju od 1990. do svrgavanja tokom tzv. Revolucije tulipana u martu 2005. godine. Njegovo je predsjedništvo brzo postalo zloglasno po autoritarizmu, izbornim prevarama i sistemskoj korupciji. Akajev i njegova porodica kontrolirali su brojna državna preduzeća, uključujući unosan rudnik zlata Kumtor. Uljuljan u lopovluk, Akajev je odbio odstupiti nakon izgubljenih izbora tvrdeći da je to destabilizacijsko djelo stranih aktera. Došlo je do masovnih protesta u kojima su disidenti zauzeli zgrade državne uprave i aerodroma, a potom i upali u predsjedničko imanje i preuzeli kontrolu nad vladom.

Istoga dana Akajev je pobjegao u Rusiju, gdje je dobio azil. Tamo živi i radi kao profesor i istraživač na Moskovskom državnom univerzitetu. U augustu 2023. bio je među prvima koji je u ruskim državnim medijima javno istupio u znak podrške Putinovoj invaziji na Ukrajinu, tvrdeći da i njegova bivša zemlja "mora podržati Rusiju".

Viktor Janukovič je bio četvrti predsjednik Ukrajine od 2010. do smjene s dužnosti 2014. godine. Masovno je smatran "ruskom marionetom", a njegov mandat bio je obilježen optužbama za brojne korupcije i pronevjere. Pod njegovim su vodstvom nestale milijarde dolara iz državnih fondova, te su prebačene na offshore račune i korištene za finansiranje ekstravagantnih troškova njegove porodice.

Njegova raskošna rezidencija postala je simbol dekadencije i pretjerivanja: uključivala je privatni zoološki vrt, luksuzna vozila i pozlaćene inventare, od posuđa do plafona. Nakon što su obznanjene u javnosti, Janukovičeve zlouporabe potaknule su bijes ukrajinske javnosti usred borbe države s velikim ekonomskim poteškoćama.

Sve je kulminiralo Janukovičevom odlukom da odbaci sporazum o pridruživanju zemlje Evropskoj uniji u korist čvršćih veza s Rusijom, što je 2013. izazvalo masovnu pobunu, tzv. Euromajdan. Isprva mirni, protesti su prerasli u nacionalni pokret protiv korupcije, autoritarizma i bliskosti s ruskim interesima. Janukovič je naredio nasilje nad mirnim pobunjenicima i izbili su neredi koji su rezultirali s više od stotinu mrtvih. Janukovič je pobjegao iz Ukrajine u februaru 2014. i odmah dobio utočište u Rusiji, gdje je i danas u egzilu.

Nakon više od 14 godina brutalne vladavine obilježene masovnim zločinima nad njegovim narodom, režim Bashara al-Assada definitivno se srušio 8. decembra 2024. godine. Assad, koji je preuzeo dužnost nakon očeve smrti, nastavio je porodičnu dinastiju koja je vladala Sirijom više od pet desetljeća. Tokom izbijanja sirijskog građanskog rata 2011, Assad je zadržao vlast uz vojnu podršku Rusije i Irana. Ruska vojna intervencija 2015., uključujući masovne zračne napade kliznim bombama i drugu vojnu podršku, odgodila je Assadov kraj i spriječila kolaps režima uprkos međunarodnoj osudi.

Assadova vlada suočila se i s čvrstim optužbama za ratne zločine, uključujući korištenje hemijskog oružja protiv vlastitih građana. Njegov režim također je optužen za sistemsko mučenje i masovna pogubljenja, sa zatvorima koji su postali sinonim brutalnosti. Amnesty International procjenjuje da je više od 13.000 zatvorenika pogubljeno masovnim vješanjima u monstruoznom zatvoru Sednayi između 2011. i 2015. godine. Assad je 8. decembra 2024. pobjegao iz Sirije u Moskvu. Rusko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je da mu je, uprkos krvavim rukama, pruženo utočište.

I dio balkanskih ratnih zločinaca, kao i članova njihovih porodica, nekim je čudom u Moskvi nakon silnih zala našao svoju toplu luku. General Veljko Kadijević, koji je vodio JNA u vrijeme najbrutalnije agresije na Hrvatsku, u Moskvi je 2014. godine i umro. Tamo se sklonio nakon što je u svojstvu osumnjičenika za ratne zločine bio pozvan pred istražitelje suda za ratne zločine u Hagu.

U ruskoj bolnici u Sočiju je umrla i udovica Kadijevićevog šefa, pokretača svih krvavih balkanskih ratova iz devedesetih Slobodana Miloševića. Mirjana Marković je u Rusiji 2003. godine dobila azil, nakon što je srbijansko pravosuđe za njom raspisalo potjernicu. Ona i suprug dovodili su se u vezu s ubistvom novinara i vlasnika listova Dnevni telegraf i Evropljanin Slavka Ćuruvije, no politička pozadina tog atentata iz 1999. godine nije nikad otkrivena. Mira Marković je sa svojim sinom Markom Miloševićem iz Srbije u Rusiju navodno iznijela otprilike četiri milijarde dolara. Tamo su živjeli u rezidencijalnom objektu za povlaštenike Putinovog režima koji je nadzirala ruska vojska.