Ivo Daalder, bivši američki ambasador pri NATO-u, danas je izvršni direktor Vijeća za globalna pitanja iz Chicaga i voditelj sedmičnog podcasta "World Review with Ivo Daalder". Autor je kolumne o proteklom samitu NATO-a za Politico.

"Trumpov samit" - tako je američki državni sekretar Marco Rubio nazvao ovogodišnje okupljanje lidera NATO-a u Hagu. I nije pogriješio.

Trideset i dva lidera koji su se okupili na godišnjem sastanku imali su jedan cilj: dovoljno zadovoljiti američkog predsjednika Donalda Trumpa kada je riječ o troškovima za odbranu, kako ne bi srušio savez. U toj misiji su i uspjeli. Trump je proglasio pobjedu nakon što su NATO zemlje pristale da do 2035. godine troše 5 posto BDP-a na odbranu, a ostali saveznici su s olakšanjem dočekali njegovo ponovno potvrđivanje američke posvećenosti NATO-u - barem za sada.

Postoji mnogo razloga za slavlje: SAD ostaje ključni član saveza; Evropa se obavezala na veće izdatke, što znači da će njene vlade s vremenom preuzeti veću odgovornost za vlastitu sigurnost; a NATO će biti u boljoj poziciji da odvraća i, ako bude potrebno, odgovori na vojnu prijetnju iz Rusije.

Ipak, iza osmijeha, tapšanja po ramenima i prijateljskih riječi, ne mogu se zanemariti stvarne zabrinutosti i strahovi koji danas prožimaju savez.

Najvažnije među njima je duboka razlika u percepciji prijetnje koju predstavlja Rusija. Iako je u kratkoj zajedničkoj izjavi lidera Rusija nazvana "dugoročnom prijetnjom", ova formulacija je znatno blaža u odnosu na prošlogodišnju, gdje je bila okarakterisana kao "najznačajnija i najneposrednija prijetnja sigurnosti saveznika". Kada su ga direktno pitali smatra li predsjednika Vladimira Putina "neprijateljem", Trump je izbjegao odgovor.

Zajednička percepcija prijetnje je temelj svake vojne alijanse -  a razilaženja u vezi s prirodom ruske (ili ranije sovjetske) prijetnje kroz historiju su često izazivala krize. No, nikada ranije SAD nije predvodio napore da se umanji vojna opasnost sa Istoka.

Ove razlike u shvatanju prijetnje odražavaju se i na stav saveza prema Ukrajini, zemlji koja je već više od decenije žrtva ruske agresije. Trump taj rat vidi kao isključivo "evropski problem" i odustao je od ranijih, kratkotrajnih pokušaja da ga okonča.

Nasuprot tome, većina Evropljana smatra da su Ukrajina i njena sigurnost ključni za mir na evropskom kontinentu. Iako je Trump čvrsto zatvorio vrata NATO-a za Kijev, generalni sekretar Mark Rutte i drugi lideri insistiraju da je put Ukrajine ka članstvu "nepovratan".

Ali Trump ne vidi samo glavnu prijetnju NATO-u drugačije. On je također doveo u pitanje osnovnu ideju da je sigurnost unutar saveza nedjeljiva, da sigurnost jednog saveznika zavisi od sigurnosti svih. To je suština člana 5 NATO ugovora o kolektivnoj odbrani, ali Trump u to jednostavno ne vjeruje.

- Postoji više definicija člana 5 - rekao je novinarima na putu ka samitu i dodao:

- Znate to, zar ne? Ali, obavezao sam se da budem njihov prijatelj.

U stvarnosti, definicija člana 5 je jasna:

- Oružani napad na jednu ili više članica u Evropi ili Sjevernoj Americi smatraće se napadom na sve njih.

Do sada je ovaj član korišten samo jednom - nakon terorističkih napada 11. septembra na SAD, kada su svi saveznici poslali trupe i resurse u Afganistan, i to na više od decenije.

Biti prijatelj je jedno, biti pravi saveznik nešto sasvim drugo. U međunarodnoj politici važna je ova druga opcija, a američki saveznici u NATO-u su jednako zabrinuti zbog Trumpovog nerazumijevanja te razlike kao i zbog same Rusije. Zato su i pristali na povećanje izdvajanja za odbranu  - pet posto BDP-a, uključujući 3,5 posto za osnovne odbrambene kapacitete, što je gotovo dvostruko više od trenutne obaveze od dva posto.

Evropski saveznici i Kanada sve više shvataju da više ne mogu računati na SAD kao garanta njihove sigurnosti. Kako je američki ministar odbrane Pete Hegseth rekao u februaru: "Oštre strateške realnosti onemogućavaju Sjedinjene Američke Države da im prioritet bude sigurnost Evrope".

Štaviše, dok je prisvojio zasluge za novi cilj od pet posto, Trump je jasno dao do znanja da se taj cilj ne odnosi na SAD.

- Mi već toliko dugo podržavamo NATO -  rekao je.

- Ne mislim da bismo trebali mi, ali mislim da NATO zemlje apsolutno trebaju.

Još važniji od samog cilja potrošnje jeste dogovor o novim zahtjevima za vojne snage, koji predviđaju konkretne vojne kapacitete i trupe koje svaka članica NATO-a mora nabaviti i rasporediti kako bi savez mogao odgovoriti na bilo koju prijetnju.

Kako izdvajanja rastu, trupe se obučavaju i nove snage se uvode u operativnu upotrebu, Evropa i Kanada će preuzimati sve veći dio ukupnog tereta odbrane, zamjenjujući svoju dugogodišnju zavisnost od SAD-a. Samim tim, i odgovornost za NATO će se sve više prebacivati na Evropu.

To nije loša stvar, Evropa može i mora da učini više za vlastitu sigurnost. Ali to će promijeniti unutrašnju ravnotežu moći unutar saveza, udaljavajući je od Vašingtona i približavajući je Briselu i drugim evropskim prijestolnicama.

Za razliku od svojih prethodnika, Trump ne želi da saveznici "dijele teret", on želi da ga preuzmu. A rezultat toga će biti postepeno slabljenje američkog utjecaja i poluga moći u NATO-u i Evropi.