S efendijom Besimom razgovarali smo u njegovom stanu preko puta zgrade Medrese, u kojoj je danas sjedište Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Gradiška. I dok je njegova hanuma, inače rođena Jablaničanka, pripremala sok i voće, Besim nam je ispričao kako se otarasio pušenja, tog podmuklog poroka.

- Ono jutro kad je u Bosni i Hercegovini stao rat, kad je potpisan Dejtonski sporazum, stojim pred ogledalom i uhvati me neka radost, i to iz peta pa do plećki na ramenima. Budući da sam bio strastveni pušač, posebno tokom rata, začepio me duhanski dim, zagušio kašalj, ja ću sam sebi: 'Beso, rat završen. Ti ostade živ. Četnici te ne ubiše, ustaše ne zaklaše. Ti, budalo, sam sebe ubijaš. Vallahi, nećeš više u moje ruke.' Od tada više nikad nisam zapalio cigaretu – priča efendija.

Krv darovao 126 puta

Besim ef. Šeper bio je jedan od najpoznatijih dobrovoljnih darivalaca krvi. Krv je darovao 126 puta. Na pitanje da li još uvijek daje krv, rekao je da su mu ljekari zabranili da to čini kad je u ratu, od kontinuiranog stresa, dobio dijabetes.

Imamsku misiju obavljao je 45 godina. Prve tri godine radio je u Čikulama (kod Bosanske Gradiške), a potom 42 godine u Obradovačkoj džamiji u gradu. Najveća iskušenja imao je u ratu. Njegova mlađa kćerka Selma od stresa iz rata teško je oboljela i veoma mlada preselila na Ahiret. Drugo veliko iskušenje bila mu je smrt petnaestogodišnjeg unuka. Obje smrti njegovih najmilijih desile su se prije desetak godina.

Bio je i društveno aktivan. Sada je član Sabora Islamske zajednice u BiH. Bio je član i u četiri ranija saziva. Šest mandata bio je na čelu Odbora, odnosno Medžlisa Islamske zajednice Bosanska Gradiška.

Po odlasku u penziju odlučio je objaviti knjigu o svom životu i radu u Bosanskoj Gradišci, kojoj je poklonio svoje najbolje godine života. Svoj autobiografski uradak simbolično je naslovio Ostajem do kraja. U knjizi je objavio i neke dijelove dnevnika pisanog tokom Agresije na BiH u kojem je, pored ostalog, imenom i prezimenom objavio imena ljudi s područja Medžlisa kojima je klanjana dženaza. Podastro je podatke o mnogim ubijenim Bošnjacima i čitavim porodicama u gradu u kojem nije bilo ratnih sukoba. Ova je knjiga i svojevrsno svjedočenje o stradanjima Bošnjaka u ovom kraju.

O svojoj knjizi kazao je: "Knjiga nije samo svjedočenje o mom bitisanju u Bosanskoj Gradišci koje je duže od pola stoljeća, pogotovo u ratnom vremenu, nego i o stradanju i mukama mojih sunarodnjaka. Osjećao sam unutrašnju potrebu da je napišem, u namjeri da knjiga postane svjedočanstvo o jednom vremenu i da buduće generacije znaju o teškim vremenima koja su, nasreću, iza nas."

Najteži momenat u ratu

I dok s dubokim uzdahom počinje svoje kazivanje, njegova Jablaničanka odrečno kaže da nju ništa ne pitam i da je ne fotografiram.

- Najteži moment u ratu bio je kad su nam srušili džamije u gradu. Supruga, kćerka i ja bili smo u imamskoj kući, koja je dvadesetak metara bila udaljena od džamije, kad su minirali džamiju. Kad su srušili džamiju, od detonacije je naša kuća bila skroz devastirana. S krova je palo preko 150 komada crijepa. Kad smo izašli na hodnik, vidjeli smo nebo, krova na tom dijelu nije bilo. Potom smo sletjeli u dvorište i naglas zajecali. Tom prilikom moja kćerka, koja je tada imala 16 godina, upitala me: 'Babo, srušili su nam i džamiju i munaru. Hoćemo li i mi ići?' Odgovorio sam joj: 'Ne, kćeri moja! Mi ostajemo ovdje jer će naše dobre džematlije, uz Allahovu pomoć, izgraditi još ljepšu.' Jedna komšinica čula je naše jecaje i pozvala policiju misleći da smo povrijeđeni. Kada su došli, s ulice je jedan policajac vikao: 'Ima li tamo povrijeđenih?' Odgovorio sam im, kada su prišli bliže, da ima povrijeđenih. Oni su potom pitali ko je od nas povrijeđen. Rekoh im: 'Ja sam povrijeđen! Iznutra! Srušili ste nam džamiju i time ste mene i sve moje džematlije duboko povrijedili!' Upozorili su me da pazim šta govorim, ali nije mi palo napamet da ustuknem u svom bijesu. Potom su mi predložili da i ja, skupa sa suprugom i kćerkom, prenoćim u komšiluku, ali sam odbio. Spavao sam u imamskoj kući, svjestan svih rizika.

Kad sam vidio šta je bilo od munare, da se srušila na džamijski dio, pomislio sam da sam negdje na nekom drugom dunjaluku. Prije miniranja džamije nešto tepiha i ćilima pokrali su i odnijeli. Ono što je ostalo prenio sam u učionicu u imamskoj kući. Sutradan smo džematlije i ja napravili akciju i prekrili kuću i u učionici napravili prostor za klanjanje, mali mesdžid. Tu smo cijeli rat klanjali džumu i teraviju. Uprkos takvom stanju, tokom rata klanjali smo sve džume. Čak sam imao i mektepsku obuku. Pokupio sam djecu s ulice. Mnoge moje džematlije govorile su: Dok u gradu vidimo Besim-efendiju, i mi ćemo ostati. Ja sam svaki dan marširao ulicama Bosanske Gradiške, obalom Save, da me naši ljudi vide da sam tu. Čak sam viđao naše ljude robijaše, koji su bili u radnoj obavezi, a jedan od zadataka bio im je da čiste ono što je porušeno, a porušeno je sve ono što je bilo bošnjačko, posebno u Čardaklijama.

Znao sam uzeti lopatu od nekih naših robijaša da ih makar malo zamijenim. Kad me je tako vidio jedan profesor, povikao je: 'Zar i tebe angažiraše?' Rekoh mu da nisu, nego pomažem ovom jadniku kome je duša u nosu. 'A tvoji učenici su im ovo zadali.' Komandirali su im neki naši ljudi koje su oni za to instruirali. Jedan od njih bio je i izvjesni Budimlić, te Bolero. Ubijali su i bračne parove Bošnjake. Tako smo 17. augusta 1992. godine u Kurbegovoj štali našli tijelo Brace Crnovića, a nakon sedam dana Sava je izbacila tijelo njegove supruge Senade. Strijeljali su ih između dva čamca na Savi. Na identifikaciju Senadinog tijela išli smo njena svekrva i ja. Ja sam držao zastor dok je svekrva ogasulila snahu. Kad je završila s gasuljenjem, donio sam joj ćefine da merhumu u njih zamota. Potom sam joj klanjao dženazu. Sve to posmatrali su srpski vojnici koji su stajali na obali Save, nedaleko od nas. Pozvao sam ih da mi pomognu iznijeti kovčeg, međutim, niti jedan se nije odazvao tom pozivu. Potom sam otišao do Bolera, koji mi je izašao u susret i poslao nekoliko ljudi da mi pomognu iznijeti kovčeg i ukopati merhumu. Od 1991. do 1995. na području Bosanske Gradiške klanjano je 348 dženaza. Uz one koji su ubijeni od strane srpskih vojnika, četnika, ubrojani su i oni koji su umrli uslijed ratnog stresa i prirodnom smrću – priča efendija.

Bošnjaci bili u opasnosti

I tu nije bio kraj efendijine priče o stradanju Bošnjaka u Bosanskoj Gradišci.

- Svaki Bošnjak je bio u neposrednoj opasnosti. U svakom momentu srpski naoružani vojnik mogao je ubiti Bošnjaka kojeg je htio i kako je htio. Od Bošnjaka na radnoj obavezi bile su formirane grupe koje su suprugama Roma koji su išli u njihove jedinice morali cijepati drva. Bilo je i Bošnjaka koji su bili u srpskoj vojsci. Među oko 700 srpskih poginulih boraca iz Bosanske Gradiške bilo je i desetak koji su imali bošnjačka imena. Oni su najviše ginuli na ljutoj Krajini i na Vozućoj. Jedan naš Bošnjak stolar imao je obavezu da pravi sanduke za njihove poginule borce. Nikad nisu pravili kolektivne sprovode, nego bi ukopavali pojedinačno, da ne bi imalo negativne konotacije među narodom – prisjeća se.

Besim-efendija i danas rado vozi bicikl. U hodniku ima dva bicikla, jedno za grad, a drugo za duže relacije. Dnevno, u prosjeku, biciklom pređe po petnaestak kilometara, piše STAV.