open-navfaktor-logo
search
Godišnjica smrti
Kako je Slobodan Princip Seljo spasio Adila Zulfikarpašića iz četničkih ruku
Na jučerašnji je dan, 21. jula 2008. godine, na Onaj svijet otišao je Adil Zulfikarpašić, jedna od najzanimljivijih ličnosti novije bošnjačke i bosanskohercegovačke povijesti. 
22.07.2022. u 13:01
get url
text
Adil Zulfikarpašić

Rodio se u Foči 23. decembra 1921. godine. Iza sebe je ostavio najveći savremeni vakuf u Bosni i Hercegovini – Bošnjački institut u Sarajevu te još jedan "vakuf" kao "nematerijalnu baštinu" – bošnjaštvo, odnosno nacionalno ime Bošnjak za šta se veći dio života borio kako u emigraciji tako i u Bosni po povratku iz Švicarske u kojoj je ukupno živio pedesetak godina.

U povodu godišnjice smrti magazin Stav je objavio izvod iz knjige Bošnjak Adil Zulfikarpašić objavljene kao razgovor između Adila Zulfikarpašića, Milovana Đilasa i novinarke Nadežde Gaće. Riječ je o nekoliko stranica iz poglavlja "Beg u partizanima" u kojem opisuje događaje i svoje doživljaje iz Drugog svjetskog rata.

- U mojoj familiji, toj široj, u Čengićima, u Foči, mojih rođaka stradalo je oko četrdeset. Pobili su ih četnici, a četvero je bilo uhapšeno i dvojica ubijena od ustaša, kao simpatizeri partizana. Bliži rođak, Sulejman Zulfikarpašić poginuo je u partizanima, a tako i prvoborac Mustafa Alajbegović. Niko od moje bliže familije nije simpatizirao ustaše, niti je na ma koji način bio s ustašama, niti je imao bilo kakve veze s njima. Moj jedini brat Sabrija bio je apolitičan, to moram priznati, imao je jednu manje-više jugoslavensku orijentaciju. Bio je u "Sokolu", u društvu "Gajret", to je bila projugoslavenska linija tih muslimanskih društava – i s dolaskom ustaša držao se pasivno. Brinuo se za imanja.

U Foču je 1941. godine došao, kao četnički komandant, neki Sergije Mihajlović, kapetan, ruskog porijekla, koji je napravio strašan pokolj u Foči. On je bio dijete ruskog emigranta. Zaveo je krvavi režim u Foči. I moj brat je 1941. godine ubijen, koncem novembra ili početkom decembra. U decembru, dok sam bio u partizanima, jedna je grupa skojevaca pobjegla i susrela se sa mnom na Zvijezdi planini u prenijeli mi vijest da je moj brat, prije kratkog vremena, ubijen. Uhvatili su ga četnici, prateći njegovu ženu koja ga je posjećivala. Našli su ga, izvukli iz kuće i poveli na Drinu. O načinu ubistva postoji nekoliko svjedočanstava: neki kažu da je ubijen iz puške, a neki da su ga nožem zaklali. Nakon dan-dva nađen je mrtav pored jednog puta na Drini. Nisu ga bacili u Drinu i on je sahranjen. Naišao sam na dvojicu ljudi koji su mi poslije rata to saopćili, a kada sam se 1990. vratio u Bosnu, jedna Fočak pokazao mi je mjesto tvrdeći da je tu moj brat ukopan. Tu više nije bilo nikakvih znakova groblja. Mislim da su neposredno poslije toga partizani ušli u Foču, na jedno kratko vrijeme; Foča je preko pedeset puta mijenjala "vlasnike", bili su prvo četnici, onda dolaze partizani, pa došli Italijani, pa ustaše, pa onda opet četnici... To je bio užas. (...)

Most na Drini, nazvan Krvavi most, najveće je gubilište bošnjačkog civilnog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Na stotine Fočaka, starih ljudi, žena, djevojaka i djece tu su poklani. Neki su mlađi skočili s mosta i pokušali se roneći spasiti. Samo je trojici uspjelo, jer mnoge su uništili hladna rijeka, meci i potjera. Preživjeli su opisali te grozote.

Poznati slovenski slikar Božidar Jakac izradio je Krvavi most u nekoliko varijacija, a ja sam 1957. u odlomku mojih uspomena Put u Foču opisao te pokolje. (...)

Politika partizana prema Srbima bila je sljedeća: ako je neko i bio u četnicima, a bio sklon da prijeđe k nama, vrata su mu bila otvorena do 1943. godine, dok se nismo krvavo potukli. Ali imali smo ljude kao što je bio Rodoljub Čolaković, za razliku od Tempa, koji su prema četnicima vodili drugu politiku: mo tjeramo četnike, uhvatimo ih, Čolaković im održi govor, pusti ih da idu kućama ili da priđu nama. I to koljače koji dolaze s front aprotiv muslimana. Te propuste vis-a-vis četnika Tempo je u svojim uspomenama prilično objektivno i istinito ispričao, pa su ga komunisti iz vodstva Bosne i Hercegovine, začudo i Srbi i muslimani, optužili da je preokrenuo historiju Bosne. (...)

 

Onda sam s Romanije bio prebačen ponovo u oblast Foče, i došao sam do Ustikoline, do Rataja. Tu je došla jedna grupa fočanskih muslimana, naših simpatizera, s Emirom Čengićem, s Remzijom Ćorićem, s Mašom Hanjalićem, s Mustafom Fejzom i njegovim bratom Kemom, koji je kasnije, mislim, postao general. Dočekao sam ih u Jeleču kod Rataja, a tu sam bio manje-više kod kuće. Tu me je neko prepoznao, a već su se četnici bili s nama razdvajali i Foča je pala u četničke ruke. Četnici su odlazili, odnosno bježali iz naših redova, i mi smo s njima već imali i neke sukobe, mada još nije bilo otvorene borbe. Sjedio sam tako kod jednog šumara, kad upadoše četnici u sobu. Počeli su pitajući kako se ko zove – tražili su muslimane. Onda su svi, jedan po jedan, govorili imena naših prijatelja i poznatih književnika kojih su se mogli sjetiti. Neko je bio Jakšić, neko Jovanović... Znam da se Fejzo predstavio kao Branislav Nušić. Interesantno da za najpoznatijeg srpskog pisca ti četnici nisu čuli. Međutim, najedanput uletje još njih sedam-osam i upere u mene šmajser, kažu: "Ajde, polazi sa nama." Vjerovatno su me poveli da me ubiju. Međutim, ovi koji sui prvi došli pitaju otkud sad to. "Prepoznali smo ga, on je Turčin iz Foče", kažu. Bio sam nesretan: da im nije tog šmajsera, sigurno ne bih dozvolio da me tako povedu, dva metra od kuće.

Najedanput dolazi Slobodan Princip Seljo – on je bratić Principa atentatora. Bili smo prijatelji. Seljo u bijelom suknenom seljačkom odijelu, u nekim čizmama, pa kaže: "Gdje ste pošli?" "Vodimo ga komandantu", kaže jedna od njih. – "Ja sam njegov komandant." Pa uze od četnika moj šmajser i odmah ga meni dade u ruke. Seljo Princip bio je pojam u Bosni, i on im reče da sam ja s njim. Uz to repetira revolver. Odjedanput su se tu stvorili naši simpatizeri iz Foče. Neki su imali i puške. Situacija se promijenila u našu korist, piše Stav.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.