open-navfaktor-logo
search
Gladno polje
Kotorić Etterle: Preteški su uvjeti u azilu, molili smo Općinu Ilidža da nam se barem puste voda i struja, ali...
Azil u Gladnom polju na području ilidžanske općine koji egzistira nekih 11 godina a trenutno zbrinjava oko 100 pasa, nema ni vode ni struje. Iako se troje ljudi, koji se brinu o psima, u više navrata obraćalo Općini Ilidža, nailazili su na ignoranciju.
14.02.2023. u 22:49
get url
text
Azil Gladno polje

Tako je bilo i sa našim upitima upućenim načelniku Nerminu Muzuru. Nije nam odgovorio zašto ne želi pomoći azilu uprsko tome što zna da nemaju ni vode ni struje.

"Obišao nas je Muzur vrijeme predizborne kampanje"

- Jeste nam teško, preteško u azilu. Vjerujte ne znam ni da li ima smisla da vam pričam, opisujem uvjete u kojima djelujemo u kojima se takozvani azil nalazi jer to ne može ni približno da pokaže stvarno stanje. Što se tiće Općine
Ilidža ne znam ima li smisla pričati, nekako prećutno svi sve znamo. Azil već 11-tu godinu funkcioniše kako funkcioniše.

Nažalost, ništa se nije promijenilo u odnosu na načelnika Senaida Memića. Azil nije privatnog karaktera nastao je sporazumom između Općine Ilidža, tadašnjeg načelnika Senaida Memića i Zemljoradniče zadruge UPI Ilidža - priča nam Saneka Kotorić Etterle koja se sve ove godine sa prijateljicom Dženananom Vuković brine o psima.

Kaže kako su u azil prije 11 godina došli da volontiraju, pomognu.

- Došla sam kao običan građanin, volonter. Tada nismo imali ni registrovano udruženje, nije nam bilo ni u peti. Došli smo da pomognemo, privučemo donatore, udomitelje potencijalne...Vrlo brzo smo uvidjeli da je azil bio paravan, mašinerija za pranje para. Mi smo preuzeli funkcije onih koji su bili plaćeni da se brinu za pse - govori Kotorić Etterle.

Kaže kako ih je u vrijeme predizborne kampanje obišao Nermin Muzur.

- Tada je rekao kako će općina uraditi sve što je u njihovoj nadležnosti po zakonu. Mi svi znamo šta je njihova nadležnost. I tu je početak i kraj. Mi smo se nadali, spomenuo nas je na predizbornom skupu u Blažuju, htjeli smo da vjerujemo da nisu svi isti, ali eto...

Mi nemamo ni ljudi, samo smo nas dvije žene volonterke. Dženana dolazi samo nedjeljom. Ja trčim maltene svaki dan, bilo sat ili osam sati. Imamo jednog muškarca s nama kojem plaćamo dnevnice, to smo prije tri godine morale. Plaćamo mu dnevnice donatorskim sredstvima. Jedna žena iz Njemačke i druga iz Engleske po pola plaćaju njegove mjesečne dnevnice - govori Kotorić Etterle.

Kaže kako su primorani kupovati vodu.

"Ne možemo ostati na ovoj lokaciji"

- Općina Ilidža nam je u par navrata poslala vodu i Memić je, sada je i Muzur. Posljednji put kada sam mu se obratila na viber izignorisao me. Ja sam u najhitnim slučajevima tražila od općine vodu. Na dopise ne odgovaraju. Posljednji dopis bio je pred Novu godinu, tražili smo samo da oni organizuju sastanak nadležnih za ovu problematiku, za azil. Nigdje nas nema u papirima. Tražili smo da prisustvuje veterinarska kantonalna inspekcija, ali nismo dobili odgovor - priča i dodaje:

- Ne možemo ostati na ovoj lokaciji, u naseljenom je mjestu. U blizini je džamija, mještanima smetamo. Nije formulisano kome pripada zemljište. Išli smo i u kanton kod ranijeg premijera Edina Forte, ništa. Predlagali smo općini da nam dodijele neku lokaciju, bilo gdje samo da je udaljeno od naselja da imamo struju, vodu. Odgovor je bio da općina i kanton nemaju zemljište za te potrebe. Bukvalno nas svi ignorišu, kanton prebaci na općinu, oni nas ignorišu.

Objasnila je zašto nemaju vode i struje.

- Prema sporazumu Zemljoradnička zadruga UPI je trebala da plaća račune za vodu od novca kojeg su primali na godišnjem nivou od općine. To nisu radili skupio se dug od 7.000 KM. Isključena je voda u zimskom periodu i dobra dva mjeseca su nas lagali da se smrzla voda, ali došlo je toplije vrijeme, vode nije bilo. A struja, kada se gradio auto-put iznad azila, tada je presječeno.

Imamo pacove, ljetos smo imali zmije, urušava se krov zgrade. Njihovi radnici nisu ništa radili, bili su grubi prema životinjama, nisu čistili, katastrofa je bila, prijavili smo to svim službama, pa su nam zabranili ulazak, ali onda su nas morali pustiti... - govori Kotorić Etterle.

Kaže da azil ne ispunjava nijednu stavku po pravilniku o skloništima.

"Da psi konačno nađu svoj mir"

- Na ignor smo stavljeni, ljudi uzeli gumicu, obrisali nas. Ali ja se neću predati dok me zdravlje služi jer 10 svojih godina sam ostavila u azilu. Ljudi nemaju pojma kako je tamo raditi na plus 40 ili na minus 26. Borit ću se, izaćemo mi i na ulice. Borim se i za svoje dostojanstvo. Zgažena sam kako kukac, bukvalno. Ovdje sve što činiš za zajednicu, ne valja.

Borit ću se za dostojanstvo moje porodice koju sam stavila u pedeseti plan, borit ću se za te pse koji nisu nikome krivi, koji su tu gdje jesu zahvaljujući našim čelnim ljudima. Kada vratim film unazad nije mi dobro. Novac se koristi za krvničko ubijanje životinja - dodaje.

Kaže kako imaju oko stotinjak pasa.

- Taj broj je znao preći i 200, ali nemamo uvjeta za to. Voljeli bismo da nam se dodijeli lokacija, da napravimo prihvatilište koje neće smetati ljudima i da ovi jadni psi konačno nađu svoj mir jer na njih se pucalo, gađali su se petardama, bocama u toku noći. Nalazili smo i u azilu i van azila mrtve pse. Životna mi je želja napraviti i sklonište za mace. Da nam barem hoće pustiti vodu i struju - govori sa tugom Kotorić Etterle.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.