Samire Ademi i njen suprug Ismail Lutolli su prije deset godina sa dvoje male djece autobusom došli u Sarajevo iz Albanije na specijalizaciju.

Četiri godine su bili na specijalizaciji, podstanari bez primanja sa četverogodišnjim sinom Reisom i tromjesečnom Ajnom, te uz finansijsku pomoć svojih roditelja.

Kada sve to sagledaju, sretni su jer su bili hrabri i jer su svojim radom i trudom postigli mnogo.

Samire je specijalizirala ginekologiju, njen muž pedijatriju i dvije subspecijalizacije, a danas su oboje na doktorskim studijima.

- U Albaniji smo bili među najboljim studentima, sa najboljim prosjekom. Suprug se odmah zaposlio, a ja sam dvije i po godine pokušavala naći stalni posao, ali osim honorarnih angažmana nije bilo ničeg drugog. Veliki problem je u to vrijeme za svakog mog eventualnog poslodavca predstavljala moja marama, hidžab. A za specijalizaciju smo morali čekati još četiri godine – priča za Faktor Samire Ademi Lutolli.

Prijavili su se u nekoliko država za specijalizaciju, te su naposljetku došli u BiH gdje žive već deset i po godina.

- Došli smo u Sarajevo sa svim svojim stvarima koje su stale u 23 torbe, bio je to dug put. Iz toplije klime došli smo na temperaturu minus 17 u januaru, nismo bili ni adekvatno obučeni, a nismo znali ni gdje otići da kupimo. Najteži nam je bio jezik, smijali su mi se zbog grešaka koje pravim dok pričam ili pišem – kaže Ademi Lutolli.

Kaže kako u Sarajevo nisu došli da žive već da dovrše školovanje, međutim ipak su ostali duže od planiranog.

- Nakon završetka specijalizacije dobili smo poslove jer je nedostajalo kadra. Nismo to planirali, ali nismo ostali zbog plaće, zbog posla. Bili smo umorni od preseljenja, te smo uredili svoj dom ovdje. U Sarajevu je bilo drugačije i to što nisam osjećala da me neko diskriminira zbog mog hidžaba. Zato smo vjerovatno i ostali – kaže sagovornica.

Ismail i Samire ističu kako je njihova životna odluka da žive samo od onoga što su dobili svojim radom i trudom, i sa iskrenim nijetom uspjeli su da ispune svoje želje.

- Kada pomislim šta bih još poželjela, osim zdravlja, ja nemam šta drugo da tražim. Sve drugo imam, hvala Bogu. Kada bih tražila milion maraka znam da ne bih bila rahat, zato mi to i ne treba – ističe.

U BiH se osjeća lijepo, slobodno iako je svjesna da je ovdje stranac.

- Kako god se ženama činilo da ovdje postoje predrasude po pitanju nošenja hidžaba, ja mogu reći s obzirom na iskustvo koje sam imala u Albaniji, da se ovdje žene mogu sigurnije osjećati i slobodnije kretati. Nemamo ograničenja i puno je lakše. Dok s druge strane ja osjetim jednu drugu diskriminaciju, na nacionalnoj osnovi, pa čujem komentare o svom porijeklu, čak i komentare pojedinih kolega – pojašnjava Samire.

Iako su daleko od svoje domovine i daleko od roditelja i braće i sestara, bajrame dočekuju porodično, Samire i Ismail to vrijeme provode sa sinom i kćerkom.

- Znalo se desiti da smo za praznike i muž i ja dežurni, da djecu ostavimo kod dadilje, da se samo mimoiđemo. Nekada su dolazile moja mama ili svekrva da ih čuvaju i zaista nije bilo lahko u nekim momentima – prisjeća se.

Oboje nesebično daju svoj maksimum u svakom poslu koji rade, a s obzirom na veliki broj obaveza, kaže da pokušavaju sve da stignu ali često i ne uspiju jer im nedostaje sati u toku dana. Dosta vremena provode i volontirajući i baveći se humanitarnim radom. Trenutno očekuju treće dijete, a razmišljaju i o usvajanju djeteta.

- Voljeli bismo da nekom djetetu pružimo ono što nema, što njegovi roditelji možda nisu mogli, već su ga napustili silom prilika. Suprug i ja smo na neki način rasli zajedno, mladi smo se vjenčali, zajedno smo studirali, zajedno bili na specijalizaciji, sve to od nas napravilo je ne samo bračni par, već i putnike na jednom zajedničkom putu – priča Samire.

Na pitanje da li će se i kada vratiti u Albaniju u porodični dom, kaže, da ne zna odgovoriti.