- Radi se o transplantacijama bubrega jer u BiH već 13 mjeseci nije urađena nijedna transplantacija jetre. To je zapravo naš najveći problem jer izvor organa su osobe koje preminu u jedinicama intenzivnog liječenja u kliničkim centrima i bolnicama. Puno je ljudi koji čekaju na transplantaciju, a nemaju žive donore, posebno kada je u pitanju jetra, ali i transplantacija srca o čemu se godinama priča i priprema - navodi Žuljević.

Zahtjev prema Federalnom ministarstvu zdravstva

U najtežoj situaciji su pacijenti koji čekaju transplantaciju jetre, jer oni, kako kaže Žuljević, nemaju alternativu, odnosno zamjenu, kao što je to slučaj sa onima koji su na dijalizi, a koja "kupuje vrijeme" do transplantacije.

Tomislav Žuljević

- No život onih koji su na dijalizi u BiH jako je težak jer su pacijenti došli u takav stadij da su gotovo svi izgubili bilo kakvu nadu jer se ne rade transplantacije sa preminulih osoba. Jednostavno ne mogu vjerovati da ne možemo imati više živih transplantacija, da članovi porodica ne žele spasiti svoje najmilije. Gdje je problem, to bi trebalo pitati menadžere kliničkih centara, zbog čega već godinama nemamo barem približnu brojku iz 2016. ili 2017. kada je rađeno 30-ak transplantacija godišnje. Kad pogledamo brojke, ne možemo mi ni blizu Eurotransplantu sa ovakvim rezultatima. Bez minimalno 15-ak kadaveričnih transplantacija godišnje ne možemo se ni približiti Eurotransplantu, a koji je naš krajnji cilj. Dugoročno gledano, ovako male brojke u BiH i sve češće slanje pacijenata na transplantaciju u inozemstvo, nije ništa drugo nego uništavanje transplantacijske medicine u BiH - ističe Žuljević.

Iako su odustali od protesta koja su najavljivana za oktobar, u Udruženju ističu kako nisu odustali od tražena rješenja, a jedno od njih je uključivanje privatnih klinika u transplantaciju organa.

- Sa prijedlogom upoznat ćemo i nadležne u Federalnom ministarstvu zdravstva, a prije toga obaviti razgovor sa kvalitetnim privatnim klinikama. Vodimo se time, ako privatne klinike u inozemstvu mogu raditi transplantacije, zašto i naše to ne bi mogle, s obzirom na to da imamo dva i po miliona KM u Fondu solidarnosti na raspolaganju za ovakve procedure, što znači da smo finansijski pokriveni. Ako barem jedna privatna klinika kaže kako su spremni za takve procedure, mi ćemo ići sa takvim zahtjevom prema ministarstvu. Naravno, prije toga klinika mora dobiti sve potrebne dozvole od ministarstva - objašnjava Žuljević.

Ako to ne uspije, Udruženje će, kako navodi Žuljević, tražiti "da se svim pacijentima plati transplantiranje u inozemstvu".

- To ćemo tražiti jer novca ima, a ne da se provode apeli pomoći. Kada se radi o transplantaciji kod parova (muž i žena) koji imaju podudarnu krvnu grupu, iako se to vrši u inozemstvu, oni moraju skupljati novac putem raznih apela za pomoć, jer im to Fond solidarnosti ne plaća. U slučaju kada su krvne grupe različite, transplantaciju u inozemstvu plaća Fond solidarnosti. To je apsurdna situacija i tražit ćemo da se transplantacija svima plati – objašnjava Žuljević.

Prema podacima Udruženja, u BiH na dijalizi je oko 3.000 pacijenata, od toga oko 2.000 u FBiH. Oko 200 je na listi čekanja za transplantaciju bubrega, 30-ak za transplantaciju jetre i 20-ak za transplantaciju srca.

- Ti ljudi su u pravoj agoniji. Oni koji čekaju na transplantaciju jetre i srca nemaju nikakvu šansu, a oni koji su na dijalizi toliko dugo se dijaliziraju (10,15 i više godina) da nakon toliko vremena više i nisu kandidati za transplantaciju. Dijaliza uništava druge organe, a to znači da pacijent ne može preživjeti takav zahvat - ističe Žuljević.      

 Potpisivanje donorskih kartica             

Dodajmo i to da će i ove godine Udruženje dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH nizom aktivnosti obilježiti Evropski dan doniranja i presađivanja organa, koji se svake godine obilježava u drugoj suboti oktobra (8. oktobar).

- U mnogim gradovima bit će upriličeno potpisivanje donorskih kartica jer nam je cilj podizanje svijesti o važnosti doniranja i transplantacije organa. Možemo čuti kako se Donorska mreža okrivljuje zato što nema transplantacija. Moram kazati kako oni s tim nemaju veze, to rade klinički centri. Mora nam svima više biti jasno da su donori u bolnicama (preminuli donori) i broj kreveta u jedinicama intenzivnog liječenja određuje broj donora u jednoj bolnici. Samo je stvar rada menadžera i koordinatora za transplantaciju. Kako ćemo znati hoće li neko pristati na doniranje organa ako ne radimo ništa po tom pitanju i ne ulazimo u razgovore sa porodicama.

Kad osoba premine, dužnost transplant koordinatora je da obavi razgovor sa porodicom - da li ona želi donirati organe preminulog člana? Tada ćemo najbolje vidjeti koliko imamo odbijanja. Međutim, kod nas se najčešće dešava da se proglasi smrt osobe, a da niko nije obavio razgovor sa porodicom. Mora nam svima biti jasno da nemamo drugog načina da dođemo do organa nego tako. Imamo 13 transplant koordinatora. Ako zanemarimo male bolnice, ostaju nam veliki klinički centri u Mostaru, Sarajevu, Tuzli u kojima svake sedmice budu barem dvije preminule osobe koje su pogodne za doniranje organa. Ne može me niko ubijediti, ako je koordinatorica u Zenici, koja je tamošnjoj bolnici radila 2016. i 2017. od deset obavljenih razgovora, imala pet pristanaka, da je sada svijest ljudi manje razvijena. To je prosto nemoguće – kazao je Žuljević.