Abdulah Jusić (62) preživio je genocid 11. jula '95. u Srebrenici. Prije rata radio je u boksitu uglja u Vlasenici. Diplomirani je rudarski inženjer.

- Iz Vlasenice smo početkom rata došli u Bajramoviće, u porodičnu kuću, koja je udaljena oko pet kilometara od Srebrenice. Nekoliko dana pred genocid, vojno nesposobno stanovništvo je otišlo u bazu UNPROFOR-a u Potočare, a mi, vojno sposobni otišli smo u Šušnjare, na liniju razdvajanja između vojske Armije RBiH i vojske RS-a. Imali smo nešto malo oružja, pokušali smo preći prema Tuzli. Na slobodnu teritoriju. Tu se prema nekoj procjeni skupilo oko 15.000 ljudi koji su trebali da krenu u proboj - sjeća se Abdulah.

Tokom dana su išli šumskim putem, granatiranje nije prestajalo, mnogi su tu bili ranjeni, ostajali su u tim bolovima i tako umirali.

- Sve vrijeme, cijeli put pravili su nam zasjede. Sve vrijeme sam gazio po leševima, po ranjenima, tokom noći, jer ne vidite ništa, niti razmišljate o tome, osim što vas vuče instinkt da preživite, da pobjegnete. Izašao sam 16. jula sa grupom ljudi na slobodnu teritoriju. Za sve te dane spavao sam možda dva sata, jer ako si zaspao, tu si i ostao. Više te nema.

Ne mogu da vjerujem kakvi su to umovi koji su nas lovili tako neispavane, izmučene i ubijali nemilosrdno. Ima još jako puno detalja. Ne želim i ne mogu da se sjećam - govori sa knedlom u grlu Abdulah.

Nakon rata, dva puta je prošao putem kojim se prije 29 godina nekim čudom spasio i kaže da mu je to pomoglo da se oslobodi rana koje su mu ostale '95.

- Pomoglo mi je to, ali, rane neće izblijediti, ostaju u srcu. Otac mi je ubijen, sad sam mu Jasin proučio. Ubili su ga kada je imao 58 godina - završava Abdulah sa suzama, i govori da ne može dalje pričati.

Dodaje ipak da ne misli o osveti.

- Ne mrzim nikoga, iako ja sa njima ne mogu sjediti, nema druženja, ali smiraj u duši mi je što sam pronašao oca koji je kompletan - kaže Abdulah.