Strahote koje su preživjeli danas prenose mlađim generacijama, pričaju o ubijanju i zasjedama koje su morali proći da dođu do slobodne teritorije - Tuzle ili Kladnja.
Enver Šečić (47) jedan je od njih. U julu 1995. godine imao je samo 21 godinu. Prisjetio se tih vrelih julskih dana u Srebrenici, haosa koji je vladao među stanovnicima.
- U tom momentu je bio opći haos da čovjek nije mogao da shvati šta se dešava, odakle nas napadaju neprijateljski vojnici. U gradu je bila opća pometnja, ljudi nisu znali gdje se kreću. Jedni su išli prema Potočarima, jedni u šumu... - prisjetio se Šečić dešavanja u Srebrenici u julu 1995. godine.
Kako je kazao, i on je bio jedan od hiljada muškaraca i dječaka koji su odlučili da do slobodne teritorije - Kladnja ili Tuzle, dođu preko šume.
- Nismo znali put, jedni su govorili da imaju vodiči, drugi da ima ovo ili ono. U masi se govorilo da idemo prema Šušnjarima. Niko nije mogao da tačno zna broj ljudi koji je tada bio kod benzinske pumpe (na ulazu u grad). Ljudi su tražili izlaz jer se vidjelo da Srebrenica pada. Četnici su već ušli u grad - ispričao je Šečić.
Prema njegovim riječima, tražili su samo način da dođu do Šušnjara, mjesto odakle su hiljade muškaraca krenuli prema slobodnoj teritoriji.
- Došli smo do tog mjesta, to je bio kao sabirni centar odakle će kolona krenuti prema Tuzli. Pozvao sam da sa nama krenu i moj šurak i punac. Punac je tada imao oko 56 godina, a šurak je bio dijete od 15-ak godina. Znam da smo krenuli nekad u noći - kazao je Šečić.
Tokom proboja do slobodne teritorije bilo je mnogo teških trenutaka, to je bila velika borba za opstanak.
- U toku noći sam prošao zloglasnu Bukvu. Međutim, u jednom dijelu puta me je vidio jedan komšija koji mi je rekao da mi je punac teško ranjen, a da je šurak poginuo. Tada sam se vratio prema Bukvi. To mi je bio jedan od najtežih trenutaka. Kada sam došao tamo, vidio sam hiljade mrtvih ljudi. Tada sam sebi rekao: "Gotovo je, odavde niko živ neće izaći". To je bio jedan od mojih najtežih trenutaka u tih sedam dana. Poslije toga nisam osjećao ni glad ni žeđ. Iz Srebrenice sam krenuo sa 80-ak kilograma, a u Tuzlu sam došao sa 51 - ispričao je Šečić.
Kako je kazao, tokom sedam dana na "putu spasa" imali su nekoliko zasjeda.
- To su bile zasjede koje sam, hvala Bogu, preživio. Nažalost, mnogi moji drugovi i komšije nisu uspjeli - rekao je Šečić.
Do slobodne teritorije je došao sedmi dan.
- Bio sam u onoj prvoj grupi od oko 3.000 ljudi. Imao sam sreću da pređem taj sedmi dan - poručio je Šečić.
Danas, nakon 26 godina, ponovo prolazi trasom kojom se kretao u julu 1995.
- Kada se bliži dženaza i 11. juli, svima nama koji smo preživjeli je teško. Mi živimo s tim, ne znam samo koliko ćemo se još moći nositi s tim. Ljudi koji su preživjeli sve ovo danas umiru, završavaju na psihijatrijskim bolnicama, na liječenjima... Čovjek živi, pokušava pričati i govoriti da se ovdje dogodio genocid, ali i mi, koji smo preživjeli, na izmaku smo snage - dodao je Šečić.