Kad god bi ono što se danas naziva Trojkom, primarno SDP i Naša stranka - jer NiP tada nije ni postojao - bili u opoziciji, a predizborna kampanja se približavala, automatizmom bi sasipali verbalne haubice u kojima bi optuživali vladajuće kako sijanjem ratne psihoze svekolikom građanstvu skreću pažnju s krucijalnih tema. Naravno, osnovna meta njihovih verbalno-jezičkih konstrukcija bila je SDA.

S obzirom na to da u nas postoji kakva-takva smjenjivost vlasti, nekad putem birača, nekad putem ambasada, Naša stranka, SDP i NiP sada su vlastodršci i vlast u državi. Kako su se predstavljali i (samo)najavljivali, čovjek bi očekivao da će teći med i mlijeko. Naravno, od toga ništa nema.

Kada im se nešto opravdano prigovori, umjesto samokritike, automatizmom s usana poleti verbalna paljba koja glasi: "Ali SDA i prethodnici su vladali 30 godina", "Mi smo uradili ono što oni nisu" i itd...

Suština je upravo u tom labavom argumentu. Nema samokritike i introspekcije, već samo svaljivanje na drugog i traženje krivca u drugome.

Nije to slabost Trojke. To je općenita slabost i okoštalost političkih subjekata da shvate jednu bitnu stvar, kada si vlast, i za ono što je dobro i za ono što je loše - zaslužan si i kriv si. 

Kad čovjek gleda naše političare, stekne dojam da bi i Bogu dževap dali.

Jednostavno, pozicija na vlasti tjera te da prestaneš biti mimoza i poneseš političku odgovornost. Stvari treba nazivati pravim imenom. Ne skrivati se iza jeftinih saopćenja, ne tražiti krivca u drugome i ne pribjegavati onom vječnom političkom manevru podjele krivice.

Ipak, tamo gdje je Trojka posebno odskakala jeste u onome što su najviše kritikovali kod prethodnika, a to je stvaranje ratne psihoze. To je posebno dolazilo do izražaja u slučaju ratobornog ministra Zukana Heleza.

Obračunavao se ministar Helez s Vučićem i Vulinom, podržavao studentsku listu i mlade nade u Srbiji, a svakome ko iole poznaje kretanja u Srbiji posljednju deceniju jasno je da u sve prste mora imati umiješane Vučić. Ali po običaju našem dobrom i starom, mi smo požurili podržati hrabru mladost Srbije. Neka selo propadne, ali adeta ne damo... 

Jer šta bi drugo moglo biti važnije od toga da se mi, iz Bosne i Hercegovine, uredno raspoređujemo po tuđim unutrašnjopolitičkim frontovima?

Međutim, ministar Helez se, u predahu od borbe s četnicima, obračunavao i s "ustaškim kopiletom" Željanom Zovko.

Refik Lendo i slogan s protesta ispred Federalne vlade - "Ne daj Bosne, Lendo, ne daj islama" - dobio je dostojnu zamjenu u liku i djelu bugojanskog gorštaka, ministra Heleza.

Prilikom punjenja baterija, budući da je energetska potrošnja bila ogromna, ministar Helez znao se duhovno i muzički okrijepiti uz pjesmu HVO: "Oj Ivane, pobratime mio, jesi l' skoro na Kupresu bio?"

Ta okrepa i ilustracija svojevrsna su ideološke dosljednosti ministra koji je i u pjesmi znao jasno razgraničiti mrskog neprijatelja.

Da je zapjevao pjesme HOS-a, Helez bi nesvjesno ugrozio transgeneracijski antifašizam. Ovako je ipak zapjevao uz HVO. 

Sigurno da ćemo nepravdu učiniti jer u ovaj ešalon branitelja nećemo moći svrstati sve zaslužne pojedince iz Trojke. Ali nadati se da ćemo to bogohuljenje ispraviti odabirom što kvalitetnijih kadrova koji su nas branili.

Ministar Konaković posebno je predan bio u toj misiji.

Toliko predan da je protjerivao diplomate koji su sami napustili našu domovinu.

Međutim, ko radi taj i griješi, pa tako i naš ministar. Neminovno je da i on negdje mora kiksati i poskliznuti se.

Njegova politička karijera u ulozi navodnog disidenta, ali koji je pritom vlast, posljednjih desetak godina jako je iscrpna. Kako i ne bi kad pokriva širok spektar tema i specijalizacija.

U maniru vrhunskog znalca činjenica, ministar Konaković tako se bavio medicinom, menadžmentom, javnim nabavkama, revizijom presude, sudskim procesima. Pritom, kada je došao na dužnost ministra vanjskih poslova, kao prava poštenjačina nije ustuknuo od prethodnih obaveza, već im je, samo kako on to zna, hrabro i muški pridodao i ministarsku.

Sad bi se svako od nas običnih ljudi, koji smo lišeni tog insanskog sureta i istikameta, kazao: malo li je? Aferim mu.

Ipak, da je samo čovjek sklon mahanama, pokazao je i nedavni primjer kada je protjerao diplomate koji su davno napustili BiH, a iz Ambasade BiH u Srbiji njegovu instrukciju, haman, da niko nije ni poslušao.

Ako ništa, ostaje nam da vidimo hoće li bar prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom.

Vjerovatno i većina nas, kada razgovara telefonom, uvijek se nekako potrefi da nas neko slučajno snimi.

Baš se tako dogodilo i s uvaženom Sabinom Ćudić.

Na tabureu, na stolici, kod štokova - ma nema gdje - davala je izjavu, a marljivi kabinetski radiša ovjekovječio je zabrinutost Sabine Ćudić zbog stanja u Srbiji.

Pritom ju je poziv BBC-ja prekinuo u pisanju pisma evropskim birokratama.

Ćudić je potom Beogradu dodijelila naziv "prijestolnice monstruoznosti", oduzevši im tako titulu prijestolnice grijeha, što je bila aluzija na uzbudljiv i buran noćni život, a što je sve bilo pod auspicijem obavještajnih službi, dok je Srbija radila na drugim poslovima, mnogo važnijim.

Eto, tako to su neki dijelovi ratne psihoze Trojke, a nije da ih nema još.

I tako oni koji su najviše kritikovali postadoše najgorljiviji upravo u onome što su nekada najviše kritikovali.

Kako i ne bi kada rezultata, barem onih ozbiljnih i opipljivih, nema dovoljno da bi se njima pokrila sva praznina koja nastaje kada vlast treba objasniti vlastite promašaje.