Na Majevici se već godinama istražuje litij, a ono što je počelo kao rudarski projekat postaje jedna od zanimljivijih ekonomskih i političkih priča u Bosni i Hercegovini, kazuje se u tekstu Der Standarda.

Ispod zemlje kod Lopara nalaze se litij, bor i magnezij, a švicarski Arcore već je zatražio koncesiju za eksploataciju.

Istovremeno, dio lokalnog stanovništva pokušava zaustaviti projekat, strahujući za vodu, zemljište i budućnost ovog kraja.

Zašto je Majevica odjednom toliko važna? Odgovor se ne nalazi samo u BiH. Evropska industrija posljednjih godina pokušava osigurati vlastite izvore kritičnih sirovina, posebno litija koji je potreban za proizvodnju baterija. Arcore je zbog toga projekat u Loparama povezao s kanadskom kompanijom Rock Tech Lithium.

Prema njihovom dogovoru, litij s Majevice trebao bi biti dio lanca koji vodi prema postrojenju za preradu u Gubenu u Njemačkoj. Rock Tech bi u zajedničkom poduhvatu imao 75 posto, a Arcore 25 posto.

Stoga, Majevica nije zamišljena kao rudnik koji bi radio samo za lokalno tržište. Plan je da sirovina iz BiH uđe u evropski lanac proizvodnje baterija. Početak eksploatacije planiran je za 2028. godinu, dok drugi izvori navode 2030. kao godinu početka isporuka prerađenog materijala. Te razlike pokazuju i zašto se rokovi projekta još ne mogu posmatrati kao konačne činjenice.

U javnosti se pojavljuju različite procjene. Der Standard prenosi procjenu od oko 1,5 miliona tona litij-karbonata, dok Arcore u ranijim materijalima navodi znatno veće potencijalne resurse.

U jednom izvještaju o projektu navodi se procjena od najmanje dva miliona tona litij-karbonata, dok se u poslovnom planu zajedničkog projekta govori o oko 600.000 tona ekvivalenta litij-karbonata koji bi se mogli dobiti iz predloženog rudnika. 

Stoga će konačna vrijednost projekta zavisit će od daljnjih istraživanja, procjene isplativosti, načina eksploatacije i, prije svega, dozvola koje tek trebaju biti riješene.

U Loparama je otpor projektu organizovan još prije nekoliko godina. Osnovano je udruženje "Čuvari Majevice", a ekološke organizacije i građani tražili su moratorij na istraživanja i eksploataciju te da Majevica dobije status zaštićenog područja.

Na protestima su se okupljali ljudi iz sjeveroistočne BiH, ali i pograničnih područja Srbije, jer se eventualni utjecaj rudarenja ne završava administrativnom granicom.

Njihov strah nije teško razumjeti. Majevica je područje iz kojeg vodu koriste zajednice na obje strane entitetske linije, a pitanje je šta bi eventualna eksploatacija značila za podzemne vode, poljoprivredu i rijeke.

Upravo zbog toga protivnici projekta ne pitaju samo koliko će rudnik donijeti novca, već i ko će snositi trošak ako nešto pođe po zlu.

S druge strane, investitori i vlasti u projektu vide ekonomsku priliku. Za bh. entitet Republiku Srpsku otvaranje velikog rudnika značilo bi investicije, koncesione prihode i nova radna mjesta. Za evropske kompanije značilo bi pristup sirovini koja im je potrebna za industriju baterija. Za lokalnu zajednicu trebalo bi značiti razvoj.

Ali između te tri stvari postoji velika razlika.

Novac koji se zaradi eksploatacijom nije isto što i razvoj mjesta iz kojeg se ruda vadi.

Upravo tu se otvara možda najvažnije pitanje cijelog projekta: koliko bi od vrijednosti Majevice ostalo u BiH, a koliko bi završilo kod stranih kompanija koje kontrolišu eksploataciju?

Politička dimenzija priče dodatno je pojačana ulogom Milorada Dodika. On je otvoreno podržao projekat i u februaru 2025. sastao se s predstavnicima Arcorea i Rock Techa. Ranije je govorio i o mogućnosti saradnje sa stranim partnerima na eksploataciji mineralnih resursa.

Der Standard sada tu priču stavlja u širi međunarodni kontekst i tvrdi da Dodik pokušava osigurati međunarodnu podršku za rudarske projekte, uključujući i ponudu američkoj administraciji za pristup mineralnim resursima. 

Priča se sudara s dugogodišnjim sporom oko državne imovine i nadležnosti države i entiteta. 

Ako se veliki dio potencijalnih nalazišta nalazi na zemljištu čiji je status politički i pravno sporan, onda pitanje litija vrlo brzo prestaje biti pitanje resursa. Postaje pitanje vlasništva, nadležnosti i političke moći.

Iz toga je razloga Majevica mnogo veća priča od jednog rudnika.

Na jednoj strani su evropske kompanije kojima trebaju sirovine, investitori koji žele zaradu i političari koji u tome vide priliku za nastavak političkog života.

Na drugoj je strani domaće stanovništvo koje živi na tom području i ima bojazan od negativnih posljedica. 

Na koncu pravo pitanje možda i nije, hoće li se na Majevici kopati litij, već ko će donijetu tu odluku, ko će kontrolisati finansijski aspekt i odgovarati za posljedice?