U Bijeljini je obilježena 33. godišnjica otvaranja logora Batković, kroz koji je, prema podacima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prošlo otprilike četiri hiljade ljudi iz cijele države.

Ovo je prvi logor formiran u Bosni i Hercegovini u proteklom ratu, a u njemu je ubijeno najmanje 80 zarobljenika.

Iz Saveza logoraša navode da su mnogi od zatvorenih vođeni na prinudne radove, korišteni kao živi štit na prvim linijama fronta, gdje su neki i ubijeni, dok se bilježe slučajevi i seksualnog zlostavljanja.

Logor Batković je zatvoren početkom 1996. poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, piše BHRT.

Niko od političkog i vojnog vrha tadašnje Republike Srpske nije odgovarao za zločine u ovom logoru. 

Pred Okružnim sudom u Bijeljini vodio se proces protiv trojice čuvara, ali, kako je istaknuto danas, nisu odgovarali oni koji su osnovali i komandovali logorom smrti, piše Fena. 

- U ovom logoru su prošli ljudi iz Vlasenice, Brčkog, Bihaća, odnosno Krajine, Srebrenice... Dakle, iz gotovo svih dijelova Bosne i Hercegovine. Ovo je logor koji je prvi osnovan i posljednji zatvoren - kazao je Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša "Janja - Bijeljna". 

Skupu u Batkoviću obratio se potpredsjednik RS-a Ćamil Duraković, koji je rekao da se stvari od 1992. godine nisu značajno promijenile i da Bošnjaci u ovom entitetu žive u nekoj vrsti socijalnog logora. Obratio se i potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Mirsad Duratović, koji je jedan od rijetkih koji je sudskim putem dobio bilo kakvu satisfakciju za zatvaranje u prijedorske logore smrti. 

Predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović istakao je kako se mora očuvati kultura sjećanja, a predsjednici udruženja logoraša iz Tuzle, Brčkog i Unsko-sanskog kantona govorili su o torturama koje su uspjeli preživjeti. 

- Živ sam, ali rane ostaju. Nisam ih molio, tražio sam samo jednom od njih da me ubiju, ali su rekli da hoće kosti da mi truhnu - prisjetio se Nedim Mustačević, predsjednik Udruženja logoraša TK. 

Novinar i književnik Jusuf Trbić i advokat Duško Tomić godinama pričaju istinu o događajima u Batkoviću. 

- Sljedeće godine trebali bi organizovati čas historije za mlade, jer mi stariji odlazimo, a mladi ne znaju dovoljno o Batkoviću i drugim stratištima - rekao je Trbić. 

Samir Baćevac, potpredsjednik Skupštine Grada Bijeljina podsjetio je kako se ovih dana u Bijeljini obiljeđava Dan oslobođenja, te je pitao od koga je Bijeljina oslobođena. Ističe kako je i logor Batković dokaz početka srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1. aprila 1992. godine. 

Poslije obilježavanja godišnjice otvaranja logora Batković u Janji je obilježena 32. godišnjica rušenja Atik i Džedid džamije, te godišnjica podizanja spomen-obiježja civilnim žrtvama agresije na BiH. 

Nedim Trebinčević zvani Bego u logor Batković je doveden u septembru 1994., s nepunih 19 godina, nakon što je protjerano stanovništvo Janje. Za Detektor je ispričao kako je godinu dana prije toga boravio na radnoj obavezi na Majevici, gdje je bila linija razdvajanja, kao i da je nekoliko puta pretučen u Policijskoj stanici Janja. U Batkoviću je proveo 11 mjeseci.

- Mi smo bili u hangaru koji je dug 50 metara, a širok možda 20. Unutra je bio jedan šator za civilne zarobljenike, a drugi za vojne koji su bili iz Federacije. Uvjeti su bili katastrofalni, možda smo imali jedno-dva ćebeta. Preko zime ostavim flašu vode kraj glave kada krenem na spavanje. Ujutro se probudim – voda smrzla. Kada nam donesu neku hranu, neki dvopek iz JNA, ucrvani i žižak u njemu, ili jedan hljeb, dijelimo na nas pet-šest - prisjeća se Trebinčević.

U Batkoviću je 11 mjeseci proveo i Mehmed Đezić, predsjednik Udruženja logoraša "Bijeljina – Janja". Prilikom protjerivanja Bošnjaka iz Janje u septembru 1994. godine, žene i djeca su otišli preko Majevice prema Tuzli, dok su vojno sposobni muškarci prebačeni u Batković.

- Sama činjenica da ste zatvoreni kao civil, a da niste ničemu doprinijeli jeste bolna. Ljudi su vođeni u živi štit i na kopanje rovova. Dvadeset dva logoraša iz Janje su poginula na kopanju rovova. Vođeni smo na Majevicu, brčansko, čak i sarajevsko ratište. Ljudi su pokušavali bježati – ako je neko uspio, uspio je, a gdje nije, vršili su torture nad članovima porodice koji su ostali u logoru. Tako je ubijen Nedžad Korajčević na sarajevskom ratištu - kaže Đezić, navodeći kako je u Batkoviću ubjeno 80 ljudi.

Đezić kaže kako su pojedinačna zatvaranja u Batković počela u aprilu 1992. godine, a da je prva veća grupa civila stigla iz vlaseničkog logora Sušica. On navodi da su 13. i 14. juna porušene sve džamije u Janji, te da zbog toga prilagođavaju datum obilježavanja.

Haške presude konstatovale su da je logor Batković osnovan u junu 1992., kao i da je objekat osnovala i njime upravljala vojska, ali da su pristup imale policija i paravojne formacije. Od juna 1992. do jula 1993. godine, kada je broj zatočenika dosegao maksimum, u logoru je bilo otprilike 3.500 zatočenika.

Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša BiH, kaže kako je obilježavanje godišnjice otvaranja jednog od najvećih logora bitno kako bi se skrenula pažnja javnosti na hitnost zakonskog zbrinjavanja populacije od otprilike 100.000 logoraša, živih svjedoka istine, kojih je, zbog podnesenih tortura i nepostojanja osjećaja za njihove današnje, minimalne životne potrebe, svakim danom sve manje.

- Ljudi s različitih destinacija Prijedora i Podrinja su tu bili zatvoreni, a logor je trajao sve do januara 1996. godine. Bio je na udaljenim destinacijama, na otvorenom području, teško je bilo da se kontroliše. Tamo su dolazili predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta, ali im nije bilo dozvoljeno da popišu zatvorenike. Ljudi su skrivani - podsjeća Omerović.

Iz Saveza logoraša BiH navode kako su neki od stanovnika srpske nacionalnosti s područja Bijeljine i Janje ipak našli snage i ljudskosti da posjete i nekad donesu hranu i lijekove logorašima Batkovića, izlažući se realnoj opasnosti, što, kako kažu, govori da je iskrenih i poštenih ljudi uvijek bilo.