Tokom agresije na našu zemlju i opsade Sarajeva, u jednoj od presudnih bitaka za odbranu, pored mnogih heroja Prve slavne viteške brigade i Druge viteške brigade, te drugih jedinica Armije i MUP-a RBiH, 18 pripadnika "Bosne" položilo je svoje živote na Golom brdu na Žuči.

Tenk došao u pomoć

Bitka na Žuči bila je jedna od ključnih za odbranu Sarajeva i BiH u protekloj agresiji. Tog dana osujećena je namjera agresora da Sarajevo podijeli na dva dijela.

Pripadnici Armije i MUP-a RBiH uspjeli su odbraniti brdo Žuč.

Jedan od učesnika bitke bio je i Omer Osmanović, tada pripadnik Specijalne jedinice "Bosna", danas ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo.

Sjećanja na 1993. i žestoke bitke koje su se vodile u julu te godine za BiH i grad Sarajevo i dalje su svježa i nikada neće izblijediti, govori na početku razgovora Osmanović.

- U svakom trenutku bili smo svjesni činjenice da ne smijemo popustiti ni na jednoj liniji. Nismo imali rezervne položaje oko grada Sarajeva i toga je bio svjestan svaki naš borac. Rezervne linije bile su naše kuće, naše porodice, komšije, rodbina, prijatelji koje smo morali braniti i odbraniti. Cijelog tog mjeseca vodile su se žestoke borbe, samo 22. jula na grad je palo 3.777 granata. Nastavak bitke za domovinu uslijedio je 27. i 28. jula. Na Žuč sam došao kao ponosni član Specijaline jedinice "Bosna", mijenjali smo iscrpljene saborce iz Prve slavne viteške i Druge viteške brigade. Zajedno s njima pokušali smo vratiti položaje koji su bili pod kontrolom neprijatelja - prisjeća se Osmanović.

Kao ispomoć našim borcima u žestokim borbama tog 27. jula na Žuč je stigao i tenk.

- Oskudijevali smo sa materijalno-tehničkim sredstvima, pa je tenk poslan da nam pomogne. Međutim, kako je na Žuč upućen u noćnim satima, tenk se zaglavio u jednom tranšeu. Prije nego što je sa agresorskih položaja pogođen, tenk je ispucao sve granate i time nam pomogao u uništavanju neprijateljskih položaja - priča Osmanović.

Iako je agresor raspolagao svim mogućim naoružanjem, borci Armije RBiH i specijalne jedinice MUP-a RBiH nisu posustajali.

Prema riječima Osmanovića, "u kontranapadu pomjerene su neprijateljske linije". U toj borbi mnogi hrabri borci, pripadnici Armije RBiH i MUP-a dali su najvrednije što su imali - svoje živote.

- Nažalost, 18 saboraca iz Specijalne jedinice "Bosna" poginuli su. I nisu samo oni, tog dana ginuli su i hrabri borci Prve slavne viteške i Druge viteške brigade, pripadnici odreda policije za specijalne namjene "Lasta" i policije Novi Grad Sarajevo. Poginuo je i narodni heroj, legendarni komandant Prve slavne viteške brigade Enver Šehović, dvojica braće Zahid i Esad Panjeta koji su tog dana direktno sa mnom učestvovali u vraćanju rovova koje je neprijatelj bio uzeo. Od granate poginuo je i Zlatan Kalamujić, vozač i pratilac komandanta Šehovića - govori Osmanović.

Čudo bosanskog otpora i opstanka

Danas, 30 godina poslije odlučujuće bitke za domovinu i njen glavni grad, patriotske snage i dalje, samo na drugačiji način, vode borbu za suverenu, cjelovitu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, državu svih njenih naroda.

- Tri decenije poslije kada se prisjetim tog jula 1993. i sredstva koja smo imali, kako smo bili obučeni, kako smo bili mladi i većina nas neiskusni u vođenju borbi, dodijelio bih Nobelovu nagradu onome koje je jednom kazao "kako smo mi čudo bosanskog otpora". Kao vjernik reći ću i to da smo tada uz Božiju pomoć i to čudo našeg hrabrog naroda, naših hrabrih boraca, uspjeli zaustaviti agresora i ostati na ovim prostorima - naglašava Osmanović.

Osim tog čuda, mi smo i čudo bosanskog opstanka, dodaje Osmanović, jer u proteklih 30 godina svjedočimo nastavku agresije na BiH samo sa različitim sredstvima.

- Nekada su ona i žešća i gora nego granate kojima su nas gađali od 1992. do 1995. godine. Pokušavaju na svaki mogući način ukaljati našu borbu. Za jedinicu u kojoj sam ja bio ne veže se nijedan incident. Pokušali su oni našeg komandanta Dragana Vikića optužiti, ali im nije pošlo za rukom. Vikić je svim sudskim presudama pravomoćno oslobođen. Nijedan pripadnike "Bosne" nije osuđen za bilo šta. Bili smo jedinica koja je časno prošla kroz četiri godine prljavog ratnog puta. Svi koji smo branili našu domovinu trebamo biti ponosni, nikada ne zaboraviti naše saborce koji su gotovo goloruki dali svoje živote na tom putu. To je priča koju u protekle dvije i po godine, kroz kulturu sjećanja, pričamo. Kultura sjećanja mora pobijediti kulture zaborava i poricanja, koje nam se nameću i sa istoka i sa zapada. Na sve načine pokušavaju izjednačiti da su isti oni koji su kao agresori nasrnuli na našu zemlju i mi koji smo je branili. Neće im uspjeti! Mi se sjećamo našeg slavnog puta, naših heroja, a oni ratnih zločinaca. To uvijek trebamo govoriti našoj djeci i generacijama koje dolaze, jer oni koji zaboravljaju svoju historiju rizikuju da im se ona ponovi - istakao je Osmanović.