Majka Beguna Salihović 30 godina traži posmrtne ostatke sina Džemaila, ubijenog u genocidu u Srebrenici. U trenutku smrti imao je 21 godinu.

- Nikada nisu pronašli ni kost od mog sina. Nema ništa do sada. Da sam bliže Tuzli, išla bih svake sedmice da pitam. Koliko majki i očeva je umrlo, a nije dočekalo da ukopaju djecu. Toga se samo bojim - priča kroz suze dok sjedi u dvorištu kuće u koju se vratila 1999. godine, u selu Biljača, u općini Bratunac, na istoku Bosne.

Vratila se, kako kaže, jer čeka svoje dijete.

- Da mi je da ga nađu, pa neka odmah sutra umrem. Kakav je ovo život? Tri brata su mi ubijena, bratići, sestrići, od djevera sinovi, dva, tri djevera. Ali, moje dijete je meni najteže. I muž se oplakuje, ali dijete je dijete. Sve steže, teško je. Samo da se nađu kosti, pa da odem i proučim Fatihu, da znam da je ondje među svojom braćom i drugovima - kaže Beguna.

U genocidu joj je ubijen i muž Džemal. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni i ukopani. Sa djecom - sinom i tri kćerke, i mužem početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu morala je napustiti kuću i otići u drugo selo.

Muž je zarobljen i ubijen u oktobru 1992. godine, dok je tražio hranu.

- Pucali su im u noge. Ranili su ga. Uhvatili su njega i još nekoliko njegovih rođaka. Odveli su ih negdje i ne znamo ni gdje su ubijeni - kazala je ona.

Nakon rata, kada se vratila u Biljaču, pozvana na identifikaciju.

- Našli su ga kada se prelazi u Ljuboviju (općina u Srbiji, na granici s Bosnom i Hercegovinom, op. a.) preko starog mosta. Tu je bila grobnica. Tu su mi Džemala strpali. Njega i njegovog rođaka. Kompletno je tijelo. Bio je u radnom odijelu iz rudnika - prisjetila se.

U vrijeme pada Srebrenice u julu 1995, sa Begunom je bio sin Džemail i njegova trudna supruga i kćerka. Ranije je dvije kćerke kamionom humanitarne pomoći poslala u Tuzlu.

- Bile su male. Jedan policajac ih podigao na kamion i otišle su za Tuzlu. Tamo mi je radio brat. Znala sam da će brinuti o njima - kaže.

Džemail svoju kćerku Dženanu nikada nije upoznao. Rođena je 20-ak dana nakon pada Srebrenice.

- Rodila se da imam uspomenu na svoje dijete - kaže srebrenička majka kroz suze.

Bio je treći razred srednje kada je počeo rat, oženio se mlad.

- Živjeli su godinu, Srebrenica pade i on ode preko šume sa zetom što je sada u Danskoj. Kćerka se porodila 40 dana prije pada Srebrenice. A, snaha se porodila 2. augusta. Mojoj Dženani će sada biti 30 godina. Rodila se da imam uspomenu na moje dijete - priča Beguna.

Zet joj je ispričao da je Džemaila posljednji put vidio kod Buljima. Nakon napada su se rastali.

- Kada su krenuli iz Srebrenice, rekla sam im da se ne rastavljaju. Kada je bio prvi napad, on je rekao zetu da ide da vidi gdje su amidžići. I kako je otišao, zet ga više nije vidio. Bio je puno ubijenih i ranjenih. Niko nije znao šta se desilo - priča Beguna.

Zet je bio ranjen, ali je nakon pet-šest dana došao u Tuzlu, sam, bez Džemaila.

- Dolazili su da nam uzmu krvi, ali nema pa nema. Pitali su kako je bio obučen, šta je imao na sebi. A, ovako, baš je teško... Ali, ne može na silu da se umre. Nadam se da ću ga naći - kaže majka Beguna koja danas živi sama i dodaje:

- Vratila sam se jer volim svoju kuću, ovdje sam rodila svoju djecu. Čekam ih kao da će sutra doći svi. Volim kada je Bajram, Nova godina, avlija miriše halvom, baklavom...

U kući drži jedinu fotografiju sina Džemaila.

- Volim da budem ovdje i da čekam da pronađu sina. Zato sam i došla ovdje - dodala je.

Komemoracije i kolektivne dženaze u Memorijalnom centru u Potočarima svake godine podsjećaju, ne samo na zločin bez presedana na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata već i na bol koja traje decenijama.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, simbolično i tragično u isto vrijeme, bit će ukopan najmanji broj žrtava od početka komemoracija - sedam. Taj broj ne govori o manjoj potrebi za sjećanjem, već o teškoj istini koju porodice žrtava svakodnevno žive - o raskomadanim tijelima, o primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama udaljenim desetine kilometara jedna od druge, o čekanju koje nikad ne prestaje.

U Podrinje identifikacionom projektu (PiP) u Tuzli nalaze se posmrtni ostaci još devet žrtava genocida, koje su već identifikovane putem DNK metode i od strane porodica, ali još uvijek nemaju saglasnost za njihov ukop.

U PiP-u se nalaze i posmrtni ostaci još 45 žrtava koje su identifikovane putem DNK metode, ali porodice nisu pristupile zvaničnoj identifikaciji.

Još uvijek se traži oko 1.000 žrtava genocida u Srebrenici.

U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci članova porodica.

Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta. Od toga, u 77 masovnih grobnica otkrivenih nakon rata. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine.

Od toga, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu je zbog genocida i drugih zločina počinjenih u Srebrenici osudio 18 osoba, kojima je izrečeno pet doživotnih kazni i 219 godina zatvora.

Na kaznu doživotnog zatvora za genocid su osuđeni Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, dok su na kaznu od 35 godina zatvora osuđeni Radislav Krstić i Drago Nikolić.

Za druge zločine u Srebrenici MKSJ osudio je 11 osoba.

Sud Bosne i Hercegovine je zbog genocida i drugih zločina počinjenih u Srebrenici osudio 27 osoba na ukupno 446 godina zatvora. Zbog genocida je osuđeno 14 osoba na ukupno 243 godine zatvora, a za druge zločine počinjene u Srebrenici osuđeno je 14 osoba na 221 godinu zatvora, objavio je Detektor.ba.

U Srbiji je osuđeno pet osoba na ukupno 68 godina zatvora za zločine u Srebrenici, od kojih su četvorica bivših pripadnika jedinice "Škorpioni" osuđeni zbog ubistava Srebreničana u Trnovu, kraj Sarajeva.

U Hrvatskoj su osuđena dvojica bivših pripadnika "Škorpiona" na po 15 godina zatvora.

Deset optuženih za genocid i druge zločine počinjene u julu 1995. godine u Srebrenici zasad je nedostupno pravosuđu u BiH.