Ustavni sud Bosne i Hercegovine na današnjoj 155. plenarnoj sjednici donio je odluke kojima je van snage stavio tri zakona donesena u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS), o čijoj ustavnosti je odlučivao.

Van snage su stavljene sporne odredbe Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi RS-a, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društvima za osiguranje te Zakon o dopuni Zakona o upotrebi zastave, grba i himne. 

Odlukom broj U-13/24 Ustavni sud je utvrdio da odredbe člana 22. stav (5), člana 24. stav (4), člana 26. i člana 30. Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 61/24, u daljnjem tekstu: ZRGI) nisu u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je navedene odredbe stavio van snage ab initio i odredio da one prestaju važiti od dana njihovog objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 61/24.

Obrazlažući odluku, Ustavni sud je, između ostalog, podsjetio na dosadašnju vlastitu praksu tumačenja čl. I/2. i III/3.b) Ustava BiH.

Zatim, Ustavni sud je ukazao da iz sadržaja osporenih odredbi i navoda podnosilaca zahtjeva proizlazi da se u ovom predmetu suštinski postavlja pitanje je li za potrebe održavanja referenduma i pokretanja građanske inicijative mogla biti uspostavljena nadležnost Republičke izborne komisije (u daljnjem tekstu: RIK) da pravilnikom propisuje formu i sadržaj glasačkog spiska (član 22. stav (5) ZRGI-ja), da donosi pravilnik na osnovu kojeg zaključuje i potvrđuje konačne izvode iz glasačkog spiska koji se koristi za provođenje referenduma i da propisuje rokove i način za zaključivanje i potvrđivanje konačnog glasačkog spiska i za dostavljanje podataka o promjenama u evidenciji građana koji glasaju u inozemstvu (član 24. stav 4. ZRGI-ja), da za potrebe vođenja glasačkog spiska i izradu izvoda iz glasačkog spiska potrebne podatke preuzima posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova (član 26) i da donosi uputstvo kojim utvrđuje način i postupak izvoda iz glasačkog spiska za glasače koji su vezani za domove zbog starosti, bolesti ili invaliditeta i koji se nalaze u ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija ili drugim ustanovama, a imaju pravo glasati na referendumu (član 30).

Zatim, Ustavni sud je, krećući se u granicama konkretnog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, ukazao na vlastitu praksu iz odluka u predmetima br. U-4/12 i U-12/24 u kojima je razmatrao pitanja nadležnosti Izborne komisije u Republici Srpskoj da za potrebe održavanja općih i lokalnih izbora u tom entitetu odlučuje o pitanjima u vezi s biračkim spiskom.

U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da ni Izbornim zakonom ni Odlukom koju je CIK donio na osnovu ovlaštenja iz Izbornog zakona nije predviđena bilo kakva nadležnost RIK-a da odlučuje o biračkom spisku, niti da donosi podzakonske akte koji se odnose na birački spisak za potrebe provođenja referenduma, niti se može zaključiti da postoji nadležnost da potrebne podatke preuzima posredstvom Ministarstva unutrašnjih poslova.

Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 2.9 stav (4) Izbornog zakona proizlazi da je CIK jedino tijelo koje je odgovorno za tačnost, ažurnost i ukupni integritet Centralnog biračkog spiska za teritoriju Bosne i Hercegovine.

Također, iz člana 3.1 Izbornog zakona proizlazi da se, pored ostalog, Centralni birački spisak formira, vodi i koristi i za provođenje referenduma, što upućuje na zaključak da se za provođenje referenduma mogu koristiti samo podaci iz tog spiska koji vodi CIK, naročito imajući u vidu činjenicu da je u članu 3.7 stav (3) Izbornog zakona propisano da CIK može utvrditi izvod iz Centralnog biračkog spiska i za potrebe provođenja referenduma.

Stoga, Ustavni sud je zaključio da su odredbe Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje se odnose na Centralni birački spisak primjenjive na postupak provođenja referenduma i građanske inicijative u Republici Srpskoj.

Na osnovu toga, Ustavni sud je, primjenjujući načela i stavove iz svoje dosadašnje prakse, zaključio da osporene odredbe člana 22. stav (5), člana 24. stav (4), te čl. 26. i 30. ZRGI-ja predstavljaju normiranje oprečno izričitim odredbama člana 2.9 stav (4), člana 3.1, člana 3.4 stav (3), člana 3.5 stav (2), člana 3.6 stav (2) tačka e), člana 3.6 stav (7), člana 3.7 stav (3) i člana 3.14 Izbornog zakona BiH kao "odluke institucija Bosne i Hercegovine".

Ustavni sud je naglasio da se, u suštini, osporenim odredbama koje je donijela Narodna skupština ponavlja tekst odredbi Izbornog zakona BiH o nadležnosti CIK-a i, bez bilo kakvog ustavnog ovlaštenja, nadležnost za reguliranje takvih pitanja s ciljem provođenja referenduma i građanske inicijative se povjerava RIK-u. Na takav način, kako je naglašeno, Narodna skupština je u cijelosti zanemarila odredbu člana 20.11 Izbornog zakona kojom je propisana obaveza entiteta da uskladi svoje zakone i propise s Izbornim zakonom. Stoga, Ustavni sud je zaključio da odredbe člana 22. stav (5), člana 24. stav (4), te čl. 26. i 30. ZRGI-ja, koji je donijela Narodna skupština, nisu u skladu sa čl. I/2, III/3.b) i VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što su donesene protivno odredbama Izbornog zakona, čime je prekršeno ustavno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem su entiteti dužni poštovati zakone na nivou Bosne i Hercegovine, kao i načelo obaveze poštovanja "odluke institucija Bosne i Hercegovine" iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odlukom u predmetu broj U-19/24 Ustavni sud je utvrdio da član 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društvima za osiguranje ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/10), koji glasi: "U članu 18. u stavu 4. poslije riječi: 'može' dodaju se riječi: 'samostalno ili'", nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je utvrdio da navedene odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".

Ustavni sud je ukazao da je osporenom odredbom proširena nadležnost Agencije za osiguranje RS u međunarodnim odnosima omogućavajući joj da samostalno ili u saradnji s Agencijom za osiguranje BiH zaključuje sporazume o saradnji s nadležnim organima u drugim zemljama, koji uključuju razmjenu podataka. U vezi s tim, Ustavni sud se pozvao na prethodne odluke u kojima se razmatralo pitanje nadležnosti Agencije za osiguranje BiH (broj U-17/09 od 27. marta 2010. godine i broj U-11/15 od 6. aprila 2016. godine) podsjećajući da Zakon o Agenciji za osiguranje BiH predstavlja obavezujući pravni okvir s kojim se moraju uskladiti entitetski propisi koji reguliraju osiguranje.

Ustavni sud je istakao da je članom 9. stav 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH propisano da je Agencija za osiguranje BiH nadležna za zaključivanje ugovora za razmjenu podataka s nadležnim organima drugih zemalja, uz saradnju s entitetskim agencijama za nadzor osiguranja.

Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da proširenje nadležnosti Agencije za osiguranje RS nije u skladu sa članom 9. stav 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH.

Također, obrazloženo je da prema članu 9. tog zakona Agencija za osiguranje BiH ima nadležnost da zastupa Bosnu i Hercegovinu u pogledu svih pitanja vezanih za osnivanje podružnica ili supsidijarnih društava, osiguravajućih društava ili posrednika u bilo kojem entitetu ili Brčko distriktu i u trećim zemljama.

To znači da, prema toj odredbi, isključivo Agencija za osiguranje BiH "zaključuje ugovore o saradnji za razmjenu podataka s nadležnim organima drugih zemalja, uz saradnju s entitetskim agencijama, pri čemu sarađuje s entitetskim agencijama".

Imajući u vidu navedene odredbe državnog zakona, Ustavni sud je zaključio da entitetske agencije nemaju nezavisno ovlaštenje da bez saradnje s Agencijom za osiguranje BiH zaključuju međunarodne ugovore za razmjenu podataka.

Stoga, Ustavni sud je zaključio da je osporena odredba u suprotnosti sa članom 9. stav 6. Zakona o Agenciji za osiguranje BiH kao odluke institucija Bosne i Hercegovine, a slijedom toga i u suprotnosti sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odlukom broj U-2/25 Ustavni sud je utvrdio da Zakon o dopuni Zakona o upotrebi zastae, grba i himne ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 4/25) nije u saglasnosti s odredbama čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je navedene odredbe stavio van snage ab initio i odredio da one prestaju važiti od dana njihovog objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 4/25 od 24. januara 2025. godine.

Ustavni sud je u obrazloženju odluke podsjetio na dosadašnju praksu u tumačenju čl. I/2. i III/3.b) te alineje 6. Preambule Ustava BiH. Istakao je da je Zakon o upotrebi zastave, grba i himne prije donošenja osporene odredbe sadržavao odredbe koje se odnose na protokolarna i tehnička pitanja povremene upotrebe simbola RS sa simbolima stranih država.

Međutim, ocijenjeno je da se osporenim Zakonom o dopuni Zakona o upotrebi zastave, grba i himne omogućava trajno isticanje simbola stranih država bez jasno definiranih uvjeta, čime se otvara prostor za proizvoljnu i politički motiviranu praksu, kojom se per se narušavaju državnost, suverenitet, teritorijalni integritet i politička nezavisnost BiH.

Ustavni sud je naglasio da su obilježja poput zastave i himne vrlo važna jer ta obilježja odražavaju ustavni poredak i pravnu strukturu države. Ustavni sud je dalje istakao da ni Parlamentarna skupština BiH niti entitetski zakonodavci nemaju nadležnost da odobre da obilježja stranih država predstavljaju BiH jer bi to bilo protivno opredijeljenosti "za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH u skladu s međunarodnim pravom".

Ustavni sud je također ukazao da nije sporno da je Narodna skupština RS kao entitetsko zakonodavno tijelo ovlaštena da propiše oblik, izgled i sadržaj simbola RS, te način i mjesto njihove upotrebe, kao i da je ovlaštena da propisuje način na koji će organi i institucije RS isticati simbole strane države. Međutim, Ustavni sud je naglasio da je tu nadležnost potrebno vršiti u skladu s ustavnom obavezom prema suverenitetu, teritorijalnom integritetu i političkoj nezavisnosti BiH.

Ustavni sud je istakao da sporna odredba omogućava isticanje obilježja određenih stranih država na način da to očigledno daje na znanje ljudima u BiH da je strana država imala ili još uvijek ima ulogu u pitanjima upravljanja u BiH.

Pored toga, naglašeno je da ona može ukazati na odanost entiteta vladi te strane države. Stoga je ocijenjeno da je takva odredba prima facie suprotna opredijeljenosti entiteta za suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH.

Naime, to jednostavno znači da predstavljanje entiteta i njihovih radnji unutar države BiH obilježjima koja nisu utvrđena entitetskim zakonom o zastavi, grbu i himni odnosno državnim zakonom o zastavi, grbu i himni predstavlja povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine.

Osim toga, Ustavni sud je naglasio da bi upotreba modifikacije "država s kojima pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u Republici Srpskoj imaju zajedničko historijsko, kulturološko i tradicionalno naslijeđe" otvorila mogućnost selektivne upotrebe obilježja stranih država koja bi mogla biti diskriminirajuća u odnosu na specifičnu ustavnu strukturu BiH.

Stoga, Ustavni sud zaključuje da Zakon o dopunama Zakona o upotrebi zastave, grba i himne nije u skladu sa čl. I/2. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s alinejom 6. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine.