Od proizvodnih hala i školskih učionica do domova kulture, brojni nekadašnji simboli rada i zajedništva u Prijedoru su tokom rata promijenili namjenu i postali mjesta zatočenja, mučenja i ubistava. Danas su mnogi vraćeni svojoj prvobitnoj funkciji, dok preživjeli upozoravaju da neobilježeni zidovi tih zgrada i dalje kriju neispričane priče o zločinima koji su u njima počinjeni.

Ostavljajući mračne uspomene po strani i po najboljem sjećanju, Jusuf Arifagić je 1994. nacrtao prostornu shemu Keraterma, u kom je zatvoren u ljeto 1992. godine. Na crtežu je označio lokacije mitraljeskih gnijezda u tri zone logora, ne sluteći da će taj njegov crtež i ono što je ispričao, doprinijeti da u Haagu na doživotni zatvor, odnosno 40 godina zatvora, budu osuđeni Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, i Milomir Stakić, bivši predsjednik Kriznog štaba općine Prijedor.

Uvijek je mislio da će fabrika čiji je prostor skicirao postati poznata po svom radu u izradi keramičkih pločica, a ne po zločinima kojima je i sam svjedočio. Svi su znali za fabriku na ulazu u grad, ali su nijemo posmatrali kada je postala logor, počinje razgovor Arifagić pitanjem koje sebi pokušava dugo godina objasniti.

Zajedno sa 43 osobe s kojima je zarobljen, u nekadašnju je fabriku doveden u deset navečer.

- Sve stražara što je bilo, prehodalo je preko naših leđa te noći. Potom su nas otjerali u spavaonu, da bi nas opet izveli napolje, i tek onda krenuli da nas lome - priča Arifagić.

Logor Keraterm, u koji su zatočenici počeli pristizati otprilike 25. maja, imao je četiri prostorije u kojima su zarobljenici držani bez dovoljno zraka, prostora za spavanje, hrane, vode i mogućnosti lične higijene.

Zatvoreni iza željeznih i aluminijskih vrata, koja su u nekim prostorijama kasnije zamijenjena rešetkama, zarobljenici su mogli da ustanu ili da stoje samo kada im je bilo naređeno ili kada bi im to straža dopustila. Najmanje su bile sobe tri i jedan, a najveća broj dva, ona u kojoj je Arifagić bio smješten sa još blizu 550 zatvorenika.

- Između sobe broj tri i sobe broj dva bio je mali prostor, u koji sam ušao tek poslije rata. U tom prostoru, jedan moj komšija danas vikluje motore. A ja, kad uđem, sjetim se da smo tu na dva-tri dana dobijali list kupusa u vodi, kao jedinu hranu. U toaletu koji je u tom dijelu mogli smo popiti samo industrijsku vodu, uz fekalije koje su plivale - prisjeća se Arifagić.

Torture su, osim u prostorijama Keraterma, organizovane u dvorištu logora. S rukama na potiljku, povijene glave, zarobljenici su ležali u kamionima TAM 5000 i vojnim kamionima 110 i 150. Arifagić se sjeća kako su on i dio logoraša u određenim danima morali povremeno prati kamione koji su dovoženi, puni tragova ljudske krvi i crvene rudarske prašine.

- Dnevno je izvođeno, maltretirano, tučeno i bacano na desetke ljudi u taj prostor koji smo mi zvali odlagalište ili prostor za smeće. Tu su ranije odlagani ostaci keramičkih pločica, a u doba logora bacana su ljudska tijela. Sljedeći dan bi po njih došao mali, žuti komunalni kamiončić, kupio ta tijela i odvozio - govori Arifagić.

Svaka od prostorija budi bolne uspomene na one koji nisu preživjeli. U noći 23. na 24. juni, mitraljezom su ubijeni zatočenici iz sobe broj tri, a dan kasnije ulaz u fabriku, ali i livada ispred svjedočili su krvavim tragovima.

- Svako moje fizičko približavanje tom prostoru, ja osjetim taj miris ljudske krvi - opisuje Arifagić, koji je nakon ovog logora, sa svega 47 kilograma, prebačen u Trnopolje, koji je, pored Keraterma i Omarske, bio jedan od 58 objekata u kojima su srpske vlasti 1992. godine u općini Prijedor zatočavale civile pretežno hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.

Trnopolje, mjesto koje je prije rata služilo za društvenu kulturu, naslijeđe je iz sistema Josipa Broza Tita. Centralni dio činio je Dom za kulturu. U pozadini, kino dvorana bila je mjesto prvih ljubavi za mnoge Prijedorčane i parove okolnih mjesta, mjesto druženja, lijepih uspomena. U školi koja je sastavni dio Trnopolja, nasmijana dječija lica zamijenili su zarobljenici koji su tu dovoženi u izmučenom stanju iz nekih drugih logora.

Logor Trnopolje funkcionisao je najmanje od 26. maja 1992. do kraja septembra 1992. godine, premda su neki ljudi u njemu ostali i duže, zaključci su brojnih presuda izrečenih u Haškom tribunalu.

Zarobljenici u Trnopolju hranu su tražili oko logora, u baštama napuštenih kuća, uz puteve. Većina se iz tog poduhvata ne bi vraćala živa, kao ni s prisilnih radnih akcija u obližnjim voćnjacima ili drugdje.

Dom kulture, izgrađen neposredno nakon Drugog svjetskog rata kao jedan od nekoliko tipskih objekata u bivšoj Jugoslaviji, s velikom dvoranom koja ga je izdvajala od ostalih objekata u blizini, bio je 1992. mjesto zatočenja žena i djevojčica, uz okolne kuće u kojima su žene držane kao roblje. Odatle su izvođene na silovanja, govori Arifagić, ili su silovane u objektima, naočigled srodnica.

Dio logoraša uspio je za sebe naći prostora u osnovnoj školi u Trnopolju, dok su svi ostali bili napolju.

- Ljudi su sebi tražili komad najlona, pravili sebi od toga šatore, snalazili se kako su znali - opisuje Arifagić.

Nakon rata, nekadašnji logori ponovo mijenjaju namjenu, škola počinje s radom, pa đaci zauzimaju mjesta u klupama, a Dom kulture radi kao prodavnica i prostor mjesne zajednice, u kojima zidovi šute o onome čemu su svjedočili.

Rijetka su mjesta na kojima danas ima podsjetnik na to za šta su korištena. Kroz akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj uočeno je 150 neobilježenih mjesta stradanja, od kojih je nekoliko i u Prijedoru, kaže Nedžad Novalić, član tima Centra za nenasilnu akciju i Inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”.

- Ogroman broj javnih objekata je tokom rata korišten kao mjesta zatočenja. Najčešće su to škole, domovi kulture, sportski objekti... Prosto, to su bili objekti koji su bili dostupni vlastima odgovornim za zatočenje. Bilo bi važno da takva mjesta na neki način budu obilježena kao mjesta patnje prije nego im se vrati njihova primarna funkcija - ukazuje Novalić.

Organizacija iz koje dolazi mapirala je i mnoge škole koje su služile kao zatočenički objekti a danas se u njima odvija nastava, i ni na koji način objekti nisu obilježeni kao mjesta stradanja.

- Također, ogroman broj policijskih stanica, sudova, domova kulture imali su istu namjenu tokom rata. Radi se o javnim institucijama, zamislite da neko dolazi u sud tražiti pravdu a taj isti sud nije smogao snage suočiti se s vlastitom prošlošću - kaže Novalić.

Izostanak obilježavanja mjesta stradanja izuzetno utiče na porodice žrtava i proces suočavanja s prošlošću.

- Neki ljudi prvi put imaju priliku kao slobodni ljudi ući tamo gdje ste bili zatočeni. Memorijali na tim mjestima bi mogli biti i neka vrsta nade da smo kao društvo sagledali šta nam se desilo i ipak uspjeli nastaviti dalje, primjer snage i pobjede života nad patnjom i nedaćama - zaključuje Novalić.

Arifagić kaže da će i ove godine otići na komemoraciju u Omarsku, iako ga tamo zatiču prizori koji ga ne puštaju mirnim dugo poslije. To je, kaže, jedna od komemoracija na koje ide dok istovremeno traži kosti 574 nestale osobe.

- Noći provedem pričajući i sanjajući one koje sam tovario, svoje sunarodnjake, dijelove njihovih tijela, ljudske glave, ruke, noge... Ispričam se, vidim to sve, a ujutru imam snage, otvorim oči, probudim se, vidim da je Bog pod moju Kozaru poslao novi dan, novi izvor svjetlosti, novi izvor života. U tom jednom treptaju svog oka, vidim hiljade novih mogućnosti za novi život i vidim da ima budućnost i mora biti budućnost u ovoj zemlji - kaže Arifagić.

Omarska je najveći prijedorski logor, formiran krajem maja 1992. na prostoru istoimenog rudnika željezne rude površinskog kopa ispred istoimenog sela, čiji su projekat radili stručnjaci iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, i u čijoj je izgradnji učestvovalo preko 70 preduzeća iz bivše Jugoslavije čiji radnici vjerovatno nisu mogli ni naslutiti čemu će jednog dana služiti taj objekat.

Izgradnja je trajala otprilike šest godina i rudnik je otvoren 1. novembra 1985., a sedam godina kasnije, uz brojne muškarce bošnjačke nacionalnosti, u ovaj rudnik su zatočene i žene. Od njih 37, pet nije preživjelo torturu. Prema podacima iz svjedočenja bivših zatočenica, svjedokinja J, U i Zlate Cikote, trideset i sedam žena spavalo je u dvije sobe za ispitivanje iznad restorana, u zgradi u kojoj su se nalazile kancelarije uprave logora. Pomenute svjedokinje preživjele su zastrašivanje odsijecanjem dojki, prijetnje silovanjem, pokušaje silovanja i silovanja od strane uprave logora.

Nekadašnja radnička menza i garaža i objekti poznati kao Bijela i Crvena kuća pretvoreni su u mučilišta.

Samir Poljak, svjedok u predmetu protiv Milomira Stakića, svjedočio je kako je u garaži rudnika noćio uz mrtva tijela.

- Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bilo je jednostavno, u takvom smo stanju bili, samo smo se... svako se za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja to budilo što on leži tu mrtav. Do jučer smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek - rekao je Poljak u svjedočenju na suđenju Stakiću opisujući situaciju u kojoj su se zatočenici borili za vodu.

Proizvodnja u rudniku u Omarskoj nastavljena je u decembru 2004. godine, pod kontrolom kompanije "LNM Holdings", a kasnije "ArcelorMittala". Prostor bivšeg logora otvoren je za posjete svakog 6. augusta, na dan raspuštanja logora.

Detektorovu multimedijalnu stranicu o prijedorskim logorima možete pronaći ovdje.