- Ovu poziciju nisam dočekao kao nešto nerado ili rado, nego sam shvatio da imam snage, energije i živaca da se mogu uhvatiti u koštac sa problemima. To je da budeš odgovoran za jednu kuću kao što je Kamerni teatar – ističe Hadžović.
Prije njega, direktor Kamernog 55 bio je glumac Emir Hadžihafizbegović, čija smjena je, podsjetimo, bila burna, a tražio ju je Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo zbog sukoba interesa jer je Hadžihafizbegović član Predsjedništva SDA i direktor teatra. Cijeli slučaj završio je na sudu...
Hadžović, kako je kazao za Faktor, "nije član nijedne političke stranke", a u intervjuu je pojasnio zašto je to važno za jedno pozorište. Otkrio je i koje nove projekte će pokrenuti, ali i kojim smjerom ide njegova glumačka karijera uz direktorsku.
Kakvo stanje ste zatekli u Kamernom kada ste sjeli na poziciju direktora?
U Kamernom radim već 12 godina. Ono što smo mi kao pozorište radili su dobre predstave, zapravo sjajne predstave. Kokan Mladenović je režirao ovdje, Selma Spahić, to su stvari koje sam primijetio općenito. Kamerni je uradio jako puno predstava, pokrenuti su festivali...
Šta ćete Vi učiniti da održite taj kontinuitet?
Učinit ću sve što je u mojoj moći, u tome podrazumijevam sve moje konekcije i privatne i poslovne, svu snagu ću usmjeriti da se ljudi ovdje osjećaju ugodno. To podrazumijeva od plaćanja računa, do toga kako ćemo ugostiti ljude koji dođu gledati predstavu, a podrazumijevam i da ćemo napraviti neku predstavu koja mora biti dobra. To je nešto što nam je osnovni imperativ. Moramo stvarati dobar sadržaj. Prije toga tu su analize kojim dolazimo do toga šta se traži, čime bismo mi kao kuća željeli da se bavimo, zbog čega, da li je tema aktuelna, da li nije, zašto to radimo... Konkretno moja generacija i ljudi sa kojima radim tu su spremni provesti svoje vrijeme, dati svoju energiju i živce i nešto uložiti da napravimo okruženje u kojem će umjetnost kao takva izaći u prvi plan. Kamerni je u Sarajevu, glavnom gradu, i mi imamo odgovornost da ovdje imamo tu neku kulturnu utvrdu koja će slati plemenite poruke i izvan Sarajeva.
Kamerni već ima reputaciju teatra koje Sarajevo najviše voli, sa najboljim glumačkim ansamblom. Stoga je odgovornost veća.
Mi smo pravili tu reputaciju, mi kao generacija upravo ova o kojoj govorim. Mi smo ovdje pravili predstave. Jedne godine sam imao 124 igranja. To nije malo. Svaki drugi-treći dan sam bio tu na sceni, bukvalno se spavalo tu. Osjetio sam da je to neki momentum koji trebamo da iskoristimo. Imamo scenu, imamo volju, imamo znanje i bio je nekako red da, bilo je vrijeme da stvari pokrenemo generacijski jer se dosta dobro poznajemo, imamo slobodu da jedni s drugima radimo, da pomjeramo granice onog pozorišta u kom smo navikli da se osjećamo komforno. Ovdje postoji jedan dosta uhodan sistem. Jasno vidim taj put kojim treba da korača Kamerni. Bio sam tu glumac broj tri, pa glumac broj dva, pa glumac broj jedan. Bukvalno znam svaki šaraf na sceni i ovdje u pozorištu općenito kako funkcionira i kada je zakucan taj ekser, kada je lakiran pod do toga da znam kad je promijenjen...
Početak Vašeg mandata obilježila je premijera predstave "Djelidba" Skendera Kulenovića u režiji Aleša Kurta. Predstava je aktuelna. Ovakvoj BiH i svijetu općenito, itekako potrebna.
Da, od samog starta sam insistirao da izbacimo novu predstavu što prije, jedino tako možemo da se odupremo svim pritiscima i pozorište zaštitimo. Pozorište i kultura ne smiju biti bojno polje gdje se obračunavaju politike na bilo kakvom nivou. Mi moramo tu stvar sagledati zrelo i pokušati da je na takav način istjeramo iz pozorišta, ali da govorimo o tome. I mislim da je to upravo ova predstava.
Kada već govorite o politici, Vi niste politički došli na ovu poziciju. Tačnije, niste pripadnik nijedne političke stranke u našoj zemlji? U tom kontekstu dolazite potpuno čisti?
Nisam politički aktivan niti član neke stranke. Na neki način dosta sam ponosan zbog toga. Kultura treba biti slobodna. Umjetnost treba biti slobodna. Jedino tako može biti kreativna, jedino tako možemo praviti dobre predstave jer nemamo nikoga ko naručuje te stvari na bilo kakav način da nam provlači svoju priču i ideju. Mislim da dobri političari umjetnicima puštaju slobodu da oni budu zdrava kritika, a ne da budu podobni da ih hvale. Oni su zdrava kritika koja kritizira društvo i sistem u kojem živimo. Tako da imalo zreo političar koji nije egoističan to će shvatiti na pozitivan način. Nisam član nikakve stranke niti me to zanima. Ja sam glumac i jako sam ponosan zbog toga. To je u suštini što mislim da je važno spomenuti.
U kojem smjeru će ići Kamerni nakon Skendera i "Djelidbe". Koji su pisci u fokusu Vašeg interesovanja, hoće li priliku imati mlađi psici ili ćemo gledati klasike – domaće i svjetske?
Ne bih se na takav način ograničio. Ako bih rekao bilo šta, to bi značilo neku vrstu ograničenja. Ono što je sigurno jeste da smo otvoreni za sve što je dobro i to je neki naš osnovni imperativ - da radimo kvalitetno, bez obzira na to da li je to mlađi ili stariji pisac. Možda postoji i neki stari tekst koji niko nikad nije radio, pa ćemo ga mi oživjeti tu na sceni. Ovdje su vrata otvorena za sve mlade autore uvijek. Mi smo tu, čitamo tekstove koji nam dođu. Nama je u interesu da se ovdje skupljaju ljudi koji su mlađi, ali i stariji. Sjećam se 2010. kada sam počeo raditi u Kamenrom da su dolazili tada klinci, sada odrasli ljudi. Lijepo je vidjeti da su ljudi navikli da dolaze u pozorište, pa i kada dovode svoju djecu.
Da, Kamerni se može pohvaliti da su mu generacije mu vjerne, što je "vjetar u leđa", pohvala svemu što radite. Bez obzira na sve nagrade koje je Kamerni dobio, mislim da je to nekako najveća nagrada - imati kontinuirano publiku i da se povjerenje prenosi s generacije na generaciju.
Što se tiče publike i toga da oni dolaze, oni dolaze zato što se osjećaju sigurno i zato što ih ovdje ne varamo na način da dođu pogledati neku predstavu koja prije svega nije dobra. Jer publika Kamernog uveliko ima taj neki veliki apetit kad je kvalitet u pitanju. Iako danas nemamo neke pozorišne kritike koja prati pozorište svakodnevno, imamo publiku koja nas na nekin način kritikuje i komentira.
Jedno vrijeme govorilo se da će Kamerni dobiti lift kako bi osobe s invaliditetom mogle gledati predstave. Šta se dogodilo?
Došlo nam je to bilo na red, ali taj lift nije bio pogodan za Kamerni, već za stanare koji tu žive. Druga stvar, komplikovano je bilo. Uzeli smo u obzir, hvala što ste me podsjetili, realizirat ćemo, nadam se u nekoj skorijoj budućnosti. To bi trebalo biti jedan od prioriteta Kamernog, da podjednako omogući pristup predstavama svima. Naći ćemo mogućnosti sigurno.
Vaš prethodnik je dosta uradio kada govorimo o enterijeru i eksterijeru Kamernog, šta će biti Vaš fokus, je li ostalo nešto da se popravi, zamijeni?
Sve ovdje je potrošni materijal i uvijek se nešto obnavlja. Tako da održati vitalnim Kamerni tetar i sistem taj cjeli mislim da neće biti nikakvih problema jer uvijek dobijemo saglasnost od kantonalnog ministarstva kulture da nešto popravimo, imaju sluha za to u ovom trenutku. Gledat ćemo da unaprijedimo teatar u smislu digitalizacije, da sve što sada vidimo po zidovima, da nađemo prikladnije mjesto za to, da se na neki način okrenemo digitalizaciji. Da budemo dostupni jednim klikom. Već ima neka ideja o aplikacijama koje će biti u upotrebi da možete pratiti nekog glumca, da dobijete obavještenje kada igra taj glumac neku sljedeću predstavu, da publika ocjenjuje predstave. Bit će aplikacija Kamerni 55 i bit će besplatna. Moći će se ocjenjivati predstave, komentarisati, tako da ćemo napraviti to interaktivnije malo sve. Snimat ćemo trailere predstava, sve što je danas trend te će i Instagram profil biti produktivniji. To ćemo u bliskoj budućnosti gledati da realiziramo.
Da li ćete predstave prevoditi na engleski ili uraditi neku predstavu na engleskom, da ciljana publika budu stranci kojih ima jako puno u Sarajevu?
Mi smo već sada preveli sve naše predstave na engleski jezik. Sada se i "Djelidba" prevodi jer igramo vrlo brzo u Sloveniji.
U periodu dok smo dogovarali ovaj intervju uglavnom ste bili na putovanju jer ste snimali nove projekte. Gdje snimate i šta?
Ja sam u posljednje dvije-tri godine puno u poslu, non-stop sam na putu, kako s pozorištem, tako i zbog snimanja serija i filmova. Bukvalno sam na točkovima non-stop. Upravo završavam jednu mini seriju sa Srđanom Golubovićem, "Apsolutnih 100" po filmu koji je on radio. Igram jednu od glavnih uloga. Puno je posla. Komšije su se izvještile da rade serije, usljed kontinuiteta, naučili su da rade kvalitetno i ekonomično, bez suvišnjeg trošenja energije. Mene je zapalo da u ovom trenutku uđem u njihovu produkciju. Već sam počeo puno stvari da odbijam, odbio sam dva-tri projekta. Završio sam seriju "Tajkun" sa Draganom Bjelogrlićem, trebali bismo na proljeće da radimo "Sablju" i još jednu mini seriju. U Beogradu sam često, iz projekta u projekat. Mislim da sam snimio četiri serije za dvije godine, bio je tu i film koji sam snimao u Crnoj Gori. Važno je da se glumac čekira sa drugim ekipama, ansamblima.
Bili ste i u stranim produkcijama, stižu li i dalje ponude?
Ima, ali moj fokus je sada na regionu isključivo, to je na neki način moj plan za karijeru. Odlučio sam da želim regionalno da radim, na svom govornom području.
Zašto ne biste bili novi Rade Šerbedžija koji je najuspješniji glumac u Hollywoodu s naših područja?
Za deset godina ćemo o tome govoriti. Mislim da je imao oko 190 filmova u Hollywoodu. Ovdje se dosta sada radi kvalitetno. Važno je da to bude kontinuirano zato što ćemo samo tako moći da pariramo svjetskom filmskom programu. Važno je da ima kontinuitet. Važno je da idemo dalje, da proizvodimo.
I ono što je zanimljivo jeste da ste dugo uživali samo pozorišnu slavu. Niste davno zakoračili u filmski svijet, ali otkako jeste, uloge ne prestaju stizati. Izgleda da je taj izlazak iz "zone komfora" bio pun pogodak?
Ja nisam prije htio da se bavim filmom, uživao sam na sceni Kamernog. Tu sam pekao zanat. Svjesno sam išao da radim što više predstava bez obzira na to kako se osjećam. Mnogo puta sam igrao povrijeđen, pod temperaturom, imao sam slomljena rebra, igrao sam kontinuirano. Vjerovao sam da će dobar rad i trud da se isplati. Ja sam imao poziva filmskih, ali nisam htio da se bavim tim jer nisam se tada osjećao spremnim. Nisam bio spreman, ja sebe kritikujem i sebi sam najveći kritičar. Želim da kad se pojavim na filmu, da budem glumac sa iskustvom, neko ko će raditi te scene dobro i sve mi je to omogućilo pozorište. Nikada nisam odgodio nijednu predstavu. Upravo je to na neki način bio moj plan da ispečem zanat da bih igrao na filmu i još bolje u pozorištu. Na početku sam prihvatao epizodne uloge, tako sam htio, da bih na kraju imao glavnu ulogu kod Pjera u "Prazniku rada". Tada sam shvatio da sam spreman glumački da nastavim u tom filmskom smjeru.