Dramaturg Vedran Fajković, dugogodišnji uposlenik Kamernog teatra 55, stupio je na poziciju v. d. direktora ove pozorišne kuće, i to nakon što je njegov kolega, glumac Senad Alihodžić dao ostavku na poziciji direktora.

Fajković je osoba koja teatar poznaje u "dušu", a u intervjuu za Faktor govorio je o važnosti i odgovornosti uloge koja mu je dodijeljena, pojasnio je i kako je Kamerni postao i ostao miljenik među sarajevskom publikom, o novim projektima, ali i kako vlasti tretiraju njihove uspjehe... 

- Na svu sreću, sve se mijenja, pa tako i Kamerni teatar 55. Svjedoci smo ogromnih promjena u cijelom svijetu, a u skladu s tim moramo i mi. Ne bi valjalo da ostanemo s glavama u pijesku i da se pravimo slijepi i gluhi. Uloga teatra, kao i umjetnika, generalno, jeste da interpretira i komentira svoju okolinu, ljude i događaje. Sretan sam što Kamerni nije to izgubio iz vida i što je sve ove godine koliko postoji, uvijek ostao dosljedan tome. Kamerni je i napravljen da bude drugačiji, da ispituje, propituje i, koliko je to moguće, pomjera granice. I u tome se nije promijenio. I nadam se da će takav i ostati.

- Sve u svoje vrijeme. Stati na čelo kuće kao što je Kamerni teatar 55 nije mala stvar. Kamerni nosi jedno ozbiljno umjetničko nasljeđe, ima najprepoznatljiviji glumački ansambl u regionu i na svom repertoaru ima nekoliko kultnih predstava, od kojih neke traju i po nekoliko destljeća, što nije mala stvar. Ali to je samo jedna strana ove višestrane medalje.

Mi živimo i radimo u vremenu u kojemu podrška institucijama kulture postaje sve sramotnije manja i u kojemu, bez obzira na sve pozitivne rezultate koje smo postigli, a kad kažem mi, mislim na sva sarajevska pozorišta, bivamo gotovo kažnjavani sve manjim budžetima i marginalizacijom. Žonglirati sa nedostatkom sredstava, s jedne strane, i sa pravljenjem i ostvarivanjem kreativnih i kvalitetnih projekata s druge, i osiguravanjem sredstava za život i rad svih onih koji su uključeni u direktni ili indirektni rad teatra je ozbiljan, odgovoran i krajnje nezahvalan posao.

Direktor je taj koji je kriv za sve, odgovoran za sve. Pa, ko voli, nek' izvoli. Ja nikada nisam imao tu, direktorsku ambiciju. Imam motivaciju da uradim koliko mogu i koliko znam, da nam svima bude bolje, zanimljivije, izazovnije, ali u pozitivnom smislu. Pa dokle dobacim.

- Trenutno su u toku pripreme predstave "Blank" po romanu našeg kolege iz ansambla Feđe Štukana. Predstavu režira Kokan Mladenović, kome je ovo treća režija u Kamernom teatru, i koji nam je "darovao" "Sjećaš li se Doli Bel" koja je u srazmjerno kratkom vremenskom periodu postala najnagrađivanija predstava Kamernog teatra 55, sa gotovo više nagrada nego izvođenja.

"Blank" će biti jedna dinamična, kreativna i izazovna predstava koja će, siguran sam, ostaviti traga u regionu, baš kao što je to učinio i roman. Premijera je zakazana za 10. mart i veoma joj se radujemo. Nakon "Blanka" počinjemo rad na predstavi koja ja nastala u okviru jednog zajedničkog projekta sa našim partnerom Digi.ba, a koji je finansirala Kreativna Evropa i koji ima za cilj, kada je naš dio projekta u pitanju, uvesti VR (virtual reality) tehnologiju u teatar. U skladu s time napravili smo i orignalni dramski tekst koji će režirati Kenan Kulenović.

Odmah nakon toga rad na novoj predstavi počinje i Haris Pašović, koji će režirati svoj vlastiti dramski tekst na temu miješanih brakova. A za kraj godine, odnosno za drugi dio sezone, očekujemo režiju Selme Spahić s kojom još dogovaramo koji tekst će se raditi.

- Kao što sam već rekao, cilj mi je da Kamerni, prije svega, bude jedno pozitivno i inspirativno okruženje. Prvenstveno za nas koji imamo tu čast da radimo u njemu, a onda i za našu publiku. Ovo lijepo zvuči kad se ovako napiše, ali u suštini podrazumijeva mnogo ozbiljnog zalaganja i kreativnosti. Ja ću uraditi koliko mogu. Pa dokle dobacim.

- Pomalo nezahvalna tema i škakljivo pitanje, ali direktor, prijatelj i kolega kojeg ću uvijek pamtiti sa ljubavlju, radošću i zahvalnošću je naš Dragan Jovičić. Čovjek i umjetnik koji je istinski volio ovaj teatar i koji je o njemu promišljao iz svih uglova. Glumački bard, veliki umjetnik, humanist i, možda prije i iznad svega – čovjek. Iznimna mi je čast što sam ga poznavao, što sam imao priliku družiti se s njim, raditi s njim i učiti od njega. Kada ljudi poput njega odu, to je uvijek prerano i ma koliko vremena imali priliku biti u njihovom društvu, uvijek je premalo.