Dok se vode političke bitke oko toga ko će činiti novu vlast, neka od najvažnijih pitanja za svakodnevni život građana prolaze gotovo neprimijećeno.

Među njima su i ona najosnovnija. Hoćemo li imati vodu kada otvorimo česmu i možemo li sebi priuštiti krov nad glavom. 

Kantonalno javno preduzeće Vodovod i kanalizacija Sarajevo, nakon što građanima nije ponudilo pravovremene i uvjerljive odgovore o redukcijama vode, obznanilo je da bi se vodosnabdijevanje moglo normalizirati zahvaljujući kiši.

Kiši, ili preciznije, kišici, koja teško da se može proglasiti historijskim hidrološkim događajem.

Tako je problem koji je predstavljen gotovo alarmantno, barem u javnoj komunikaciji, odjednom dobio jednostavno rješenje s neba.  

Čovjek bi, nakon takvog obrata, mogao pomisliti da problem možda nije bio samo u nedostatku padavina nego i u nedostatku ozbiljne komunikacije, planiranja i odgovornosti.

Ako je nekoliko kišnih sahata dovoljno da se situacija predstavi kao riješena, onda građani imaju pravo pitati šta se zapravo dešavalo i koliko su pouzdane ranije prognoze o stanju sistema.

U Sarajevu cijena kvadratnog metra stambenog prostora doseže i 12.000 KM. Valjda je neko zaključio da je grad postao regionalna metropola, premda se status takvog centra ne stiče samim podizanjem cijena nekretnina.

Za to su potrebni funkcionalna infrastruktura, kvalitetne javne usluge, razvijena privreda, sadržajan kulturni život i urbanistička politika koja grad ne pretvara u beton.

Možda je neko zaista uvjeren da se prestiž grada može graditi na ćevapima, vicevima i nekoliko turističkih razglednica, uz politički marketing koji je od Sarajeva nerijetko pravio karikaturu vlastitih potencijala.

Međutim, ni najbolji ćevapi ne mogu opravdati cijenu stana koju prosječna porodica ne može ni približno dosegnuti. 

Stambeno pitanje odavno je postalo jedna od centralnih tema svjetske politike. U New Yorku je Zohran Mamdani politički kredibilitet gradio na obećanjima vezanim za pristupačnije stanovanje i troškove života, dok je u Berlinu kriza kirija godinama u centru političkih sukoba i rasprava o ulozi države na tržištu nekretnina.

Iza tih zahtjeva krije se i šire nezadovoljstvo modelom kapitalizma u kojem se uspjeh često mjeri profitom, dok sve veći broj ljudi teško dolazi do osnovnih uvjeta za pristojan život. Kapitalizam je donio razvoj, inovacije i podigao životni standard, ali njegova tamna strana postaje sve vidljivija kada se bogatstvo i ekonomska moć gomilaju u rukama sve užeg kruga ljudi.

Nije problem u tome što neko stvara bogatstvo, nego u sistemu u kojem se tuđe siromaštvo i nesigurnost sve češće prihvataju kao normalna cijena tuđeg uspjeha.

Na tom "mrskom zapadu", ipak se, raspravlja o tome kako građanima omogućiti da ostanu živjeti u vlastitim gradovima, a ne samo o tome ko će dobiti koju funkciju.

Kod nas će se, po svemu sudeći, refleks uključiti tek kada stan postane nedostižan i onima koji još vjeruju da se od plaće može izgraditi pristojan život.

Do tada ćemo se baviti raspodjelom funkcija, koalicijskim kombinacijama i velikim političkim riječima.