Šezdesetih godina prošlog stoljeća Daniel Bell iznio je tezu o kraju ideologija.

Njegova osnovna tvrdnja bila je da su velike ideološke postavke, koje su obilježile 19. i prvu polovinu 20. stoljeća, izgubile svoju nekadašnju snagu i da više nisu nužne za razumijevanje svijeta na način na koji su to ranije bile.

Bellova ideja bila je provokativna i lucidna, a vrijeme je pokazalo da u njoj ima dosta istine.

Ipak, čini se da je previdio jednu važnu stvar, a to je da su ideologije neodvojive od građanskog društva, jer se upravo kroz njih artikulišu ideje, interesi i predstave o tome kakvo bi društvo trebalo biti.

One će, stoga, trajati sve dok bude postojalo društvo koje svijet tumači i uređuje kroz ideološke kategorije.

Kada se govori o tipologiji ideologija, mogu se razlikovati one koje pripadaju društvenim grupama, poput nacije, birokratije i tehnokratije, zatim ideologije društvenih klasa, vladajućih i potčinjenih, ideologije pojedinih profesija, poput političara, menadžera, pravnika i umjetnika, stranačke ideologije te individualističke ideologije, karakteristične za pojedince koji ne pripadaju organizovanim političkim ili društvenim grupama.

Ova podjela pokazuje koliko su ideologije povezane s razvojem modernog građanskog društva i različitim oblicima društvenog organizovanja. 

Bellova teza, dakle, nije sasvim pogrešna. Ideologije nisu nestale, ali se čini da su u fazi postepenog opadanja.

Današnji ideološki spektar, u usporedbi s velikim ideološkim koncepcijama 19. i ranog 20. stoljeća, djeluje prilično plitko i pojednostavljeno.

Ono što je nekada podrazumijevalo složeno promišljanje čovjeka, društva i povijesti danas se često svodi na političke parole i nekoliko unaprijed pripremljenih odgovora.

Veliki ideološki sistemi, poput Hegelovog i Marxovog, i dalje predstavljaju nezaobilazne tačke razumijevanja modernog društva, dok se istovremeno čini da savremena misao teško uspijeva ponuditi nove, jednako obuhvatne sisteme.

Zapadna civilizacija, utemeljena na racionalizmu, prosvjetiteljstvu i empirizmu, postavila je okvire unutar kojih se odvija najveći dio savremenog mišljenja.

Sve dok se ti okviri ne dovedu u pitanje, teško je očekivati da će se pojaviti ideje koje će radikalno promijeniti način na koji razumijevamo društvo i svijet.

Ono što ideologiji daje njeno posebno obilježje jeste činjenica da ona ne predstavlja samo tumačenje stvarnosti nego i predstavu o tome kakva bi stvarnost trebala biti.

Ideologija, dakle, ne polazi isključivo od svijeta kakav jeste, već i od svijeta kakav bi, prema određenim vrijednostima i uvjerenjima, trebao postati. Upravo je u tome njena snaga, ali i njena ograničenost.

Ideja da se društvo može svjesno preoblikovati prema racionalno postavljenim načelima nije oduvijek bila samorazumljiva.

Naprimjer, za čovjeka renesanse, a posebno za seljaka ili aristokratu iz nekih ranijih epoha, takva zamisao mogla je izgledati kao pretjerana vjera u ljudsku sposobnost da uređuje svijet.

Tek s razvojem modernog društva postaje široko prihvaćena pretpostavka da se društveni odnosi mogu mijenjati planski, prema određenim idejama i načelima. 

Uzmimo primjer političke scene u Bosni i Hercegovini i izborne kampanje.

Tada većina političara građanima obećava bolji, lakši, sigurniji i ugodniji život.

Takva obećanja sama po sebi nisu neobična, ali postaju sporna kada se politika gotovo u potpunosti svede na njih.                    

Politika kao proces, ne sastoji se samo u obećavanju boljeg života, nego i u stvaranju pretpostavki i uvjeta da taj život zaista bude bolji. Razlika između te dvije stvari mnogo je važnija nego što se na prvi pogled čini.

Obećanje je lahko izreći. Međutim mnogo je teže ponuditi jasnu predstavu društva u kojem bi se ono moglo ostvariti i objasniti na kojim se principima takvo društvo treba graditi.

Drugi, možda još znakovitiji fenomen jeste konvergencija ideologija i političkih stranaka, posebno vidljiva u bošnjačkom političkom spektru. Stranke koje bi se, barem prema vlastitom predstavljanju, trebale razlikovati po ideološkim polazištima sve češće pokazuju sličnosti u političkom djelovanju.

Time se postepeno gube njihova zasebnost i autentičnost, a razlike se sve više svode na personalne odnose, političke obračune i borbu za pozicije.

U takvim okolnostima sve je teže politiku posmatrati kroz jednostavnu podjelu na ljevicu i desnicu.

Sama tvrdnja da je neko na lijevom ili desnom političkom spektru ne govori mnogo ako iza nje ne stoji jasan skup ideja i konkretnih političkih opredjeljenja.

Ljevica i desnica nisu izgubile svaki smisao, ali su njihove razlike u velikoj mjeri izgubile nekadašnju jasnoću.

Moglo bi se reći da se tu najjasnije vidi koliko su se ideologije promijenile. Nekada su razlike između ljevice i desnice podrazumijevale i različita razumijevanja društvenih odnosa, klasnih interesa i načina raspodjele moći.

Danas se, međutim, obje u značajnoj mjeri kreću unutar istog ekonomskog okvira.

Među političkim strankama sve je manje suštinskih razlika, što pokazuje da se politika više ne može posmatrati isključivo kroz podjelu na ljevicu i desnicu. 

Samo svrstavanje u jedan od ta dva politička spektra danas ne govori mnogo o tome šta stranka zaista zastupa.   

Nekadašnje suštinske razlike između ljevice i desnice gotovo su se izbrisale, dok ih sve više povezuje zajednički odnos prema kapitalu.

Ljevica i desnica, svaka na svoj način, postaju produžena ruka kapitala, što je dio šireg trenda prisutnog u savremenoj svjetskoj politici.