Da bi Bosna privredno bila što neovisnija, odnosno da bi se suzbio pomorski monopol Dubrovnika, Genove i Venecije, bosanski kralj Tvrtko je odlučio da sagradi vlastite luke i flotu. Na dijelu bosanskog primorja između Dubrovnika i Kotorskog zaljeva odabrana je najpovoljnija tačka – ispred ulaza u Kotorski zaljev. Tu je sagradio velelijepi grad nazvan "Novi" (današnji Herceg-Novi) s izvrsnom lukom, trgom soli i drugim lučkim sadržajima.

Tvrtko, međutim, nije stao na tome. Podigao je još jednu luku, ali u dubini zemlje, na Neretvi. Bio je to Brštanik kod današnjeg Opuzena. 

Kako ističe doktor historijskih nauka Enes Dedić, pokušaj stvaranja bosanske flote u direktnoj je vezi sa geopolitičkim položajem bosanske države nekoliko godina nakon krunisanja kralja Tvrtka I, te sa trgovinom solju.

Njegov tekst koji je napisao za Faktor prenosimo u cjelosti:

Trgovina solju

"Početkom osamdesetih godina 14. stoljeća bosanski kralj Tvrtko I nastojao je ostvariti značajniji utjecaj u Kotoru, međutim u početku nije imao uspjeha. Stoga je započeo s aktivnostima na građenju luke na bosanskom državnom teritoriju, sve s ciljem kako bi smanjio trgovinsku ovisnost o Dubrovniku, imao vlastiti trg soli i samostalno poslovao s ostalim mediteranskim centrima.

U tu svrhu je u prvoj polovini 1382. godine završio u župi Dračevici gradnju utvrde koju je nazvao Sveti Stefan, međutim za ovaj grad se ustalio naziv Novi. Otvaranjem novih solana, skladišta soli i trga za trgovinu solju bilo je suprotno ranijim zakonima i tradiciji prema kojoj se so prodavala samo u Dubrovniku, Drijevima, Kotoru i Svetom Srđu te je odmah uslijedilo žestoko protivljenje Dubrovčana koji su najviše bili pogođeni izgradnjom novog grada za trgovinu solju.

So je u Novi dopremana iz Zadra, Trogira i drugih mjesta. Uporedo s gradom na morskoj obali podigao je Tvrtko i Brštanik na ušću Neretve. Dubrovačke vlasti su od proljeća 1382. godine donosile više puta zabranu trgovanja s bosanskim teritorijem, naoružanim brodovima branili su dovoz soli u Novi u Dračevici te ostvarili diplomatske kontakte s ostalim dalmatinskim centrima šireći vijesti kako se radi o nezakonitom trgu.

Suprotstavljanje susjedima

S druge strane, bosanski kralj je tokom ljeta 1382. godine bezuspješno pokušao u Veneciji kupiti naoružane brodove kako bi se suprotstavio susjedima na moru. Zategnuti odnosi između Bosne i Dubrovnika potrajali su do početka decembra 1382. godine kada je kralj Tvrtko izdao povelju u podgrađu grada Blagaja kojom je zabranio trgovinu soli u Novom.

Uprkos obećanju o zabrani trgovine, so je i dalje dovožena u Novi o čemu svjedoče žalbe dubrovačkih vlasti ugarskoj kraljici Mariji zbog prodaje soli u Novom i Brštaniku aprila 1383. i maja 1385. godine. Izdavanje Tvrtkove povelje bilo je u direktnoj vezi s naglim promjenama u Tvrtkovim planovima prouzrokovanim smjenom vlasti u Ugarskoj gdje je smrću snažnog kralja Ludovika I na vlast došla njegova kćerka Marija koja je krunisana neposredno nakon očeve smrti. Vladala je uz regenstvo majke Elizabete, kćerke bana Stjepana II.

Bosanski kralj je uvidio ambicioznije mogućnosti da razbije dubrovački monopol trgovinom soli. Neposredno nakon Ludovikove smrti bosanski kralj je isticao svoju odanost kraljici Mariji, međutim njihovo srodstvo nije utjecalo na Tvrtkove buduće odluke. Ludovikovom smrću došli su u pitanje teritorijalni ustupci koje je Tvrtko nekoliko decenija ranije morao napraviti na ime Elizabetinog miraza. U nedovoljno poznatim okolnostima Tvrtko je nekoliko godina nakon Ludovikove smrti ponovo uspostavio svoju vlast nad posjedima u zapadnom Humu, pri čemu se posebno izdvajao ekonomski značajan trg Drijeva. Uporedo s ovim aktivnostima, bosanski kralj je dobio od kraljice Marije na upravu Kotor najkasnije jula 1385. godine. U veoma kratkom roku bosanski vladar je došao u posjed dva značajna mjesta u kojima je bila moguća trgovina soli.

Očigledno je svoju dominaciju nad donjim tokom Neretve i Kotorom bosanski kralj ostvario i ranije, o čemu svjedoči i kupovina galija od Venecije i angažman njihovog vlastelina Nikole Baseja na poziciju admirala bosanske flote u čemu je uspio u proljeće 1383. godine.

Galije iz Venecije

Tvrtko je odmah ovlastio Baseja da u Veneciji nabavi jednu laku galiju sa opremom, a to mu je već 27. marta 1383. godine bilo odobreno, kao što mu je i 5. decembra 1383. godine odobreno da u venecijanskom brodogradilištu, na svoj trošak, izgradi i opremi još dvije galije. Ovo bosansko-venecijansko zbližavanje, praćeno i suradnjom na izgradnji bosanske flote, prve i jedine koju je Bosna u to doba nastojala imati, zabrinjavalo je ugarski dvor.

Stoga izaslanici ugarskih kraljica ne propuštaju priliku da spočitaju venecijanskim vlastima što su dozvolili izgradnju i opremanje galije za bosanskog kralja i tražili su garanciju da one neće djelovati protiv ugarskih zemalja i podanika. U odgovoru venecijanske vlasti 4. juna 1384. godine ne kriju da se s njihovim odobrenjem u njihovom brodogradilištu grade dvije galije za bosanskog kralja, ali ih uvjeravaju da one kod njih neće biti naoružavane.

Pisali su u istom pismu i kako je za admirala bosanske flote Tvrtko uzeo jednog njihovog vlastelina kome će biti naređeno da zemlje i podanike Ugarske krune ne tretiraju kao neprijatelji i ne nanose im nikakve štete. Možda je Tvrtko za ovo i doznao. U svakom slučaju Nikola Basejo je u drugoj polovini 1384. godine razriješen preuzete obaveze admirala bosanske flote. Do kraja te godine između kralja Tvrtka I i venecijanskih vlasti razmijenjeno je nekoliko pisama jer je kralj dugovao Baseju znatnu novčanu sumu za poslove koje je ovaj poduzimao u njegovo ime. Tvrtko je odgovarao da će sva sporna pitanja riješiti.

Bosanska vlast u primorskim oblastima

Venecijanski dužd je tražio 22. decembra 1384. godine od kralja Tvrtka da riješi potraživanja njihova vlastelina. U jednom pismu od 2. aprila 1385. Tvrtko obećava da će uskoro doći njegovi izaslanici u Veneciju i izmiriti dugovanja, ali to se nije dogodilo pa je kralj opomenut u junu 1385. godine. Zbog ovog zapleta usporena je izgradnja i isporuka naručenih galija da bi i bosanski izaslanici napokon stigli i izmirili glavninu spomenutih dugovanja.

Venecijanski senat je 23. novembra 1385. godine donio odluku da se izaslanicima bosanskog kralja kaže kako mogu prema svojoj želji slobodno raspolagati galijama i njihovom opremom koje su sagrađene u njihovom brodogradilištu. Aktivnosti na daljnjoj izgradnji bosanske flote nisu poznate, a po svemu sudeći nije ih više ni bilo. Ovaj pokušaj izgradnje flote bio je samo dio širokog poduhvata širenja bosanske vlasti u primorskim oblastima, te pokušaj da se bosanski vladar suprotstavi susjedima i na moru."