Alija Akšamija, jedan od najvećih fotografa Balkana, ali i šire, napustio nas je na današnji dan 2016. godine, ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag u svijetu fotografije.

Rođen je u Rogatici, a veći dio života proveo je u Višegradu i po istočnoj Bosni, gdje je radio kao umjetnički i novinski fotograf, hroničar poslijeratnih godina.

Kroz svoj objektiv, nastojao je zabilježiti sve značajne trenutke, uvijek u kontekstu domovine, ljudi i krajolika kojima je bio posvećen. 

Njegov početak u fotografiji bio je inspirisan slučajnim susretom u osnovnoj školi, kada je ugledao fotoaparat u rukama fotografa koji je iz Sarajeva došao kako bi fotografisao njegov razred.

Već krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, s vlastitim fotoaparatom, počeo je stvarati prve radove.

Akšamija je bio svjestan moći koju fotografija ima u očuvanju sjećanja, pa je kroz svoj objektiv bilježio ljude, trenutke i događaje, ne dopuštajući im da padnu u zaborav. Iako je živio u turbulentnom vremenu i svjedočio brojnim ličnim i kolektivnim tragedijama, njegova strast za fotografijom bila je borba za očuvanje onog vrijednog.

Jedan od njegovih najvažnijih trenutaka u karijeri je susret s Ivom Andrićem, nakon kojeg će njegove fotografije obići svijet.

Naime, Andrić je došao u Višegrad i od mnogih je čuo riječi hvale o Akšamiji, nakon čega je odlučio posjetiti njegovu radnju.

- Prvi put je dolazio u Višegrad nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Interesovao se za mnoge stvari, a nadležni s kojima je imao kontakt su mu govorili o meni. Njima sam bio majstor kojim su se ponosili. Pričali su mu o napretku Višegrada, turizmu, a ja sam bio propagator tog turizma. I on je navratio kod mene, ni danas ne znam kako. To je bila dobra prilika i meni. Imao sam već pripremljene fotografije, njih desetak, koje pokazujem onima koje fotografija zanima, koji znaju nešto o tome, kako bih čuo mišljenje. I tako sam i njemu dao da pogleda moje radove, fotografije Višegrada i ćuprije - ispričao je on, što smo saznali zahvaljujući snimku koji nam je ustupio njegov sestrić Velija Hasanbegović.

Međutim, ubrzo je uvidio da je Nobelovac škrt na riječima.

- On je to pregledao i ostavio na sto. Čekao sam šta će reći, ali je svaku riječ dobro sažvakao i onda izgovorio. To je bilo neuobičajeno za naš mentalitet. Upitao sam ga - ima li neka koja Vam se svidjela? A on ih opet uzme i pregleda - prisjetio se Akšamija.

Andrić je tada izdvojio fotografiju na kojoj se samo vidjela ćuprija, bez ljudi, a Alija mu je rekao da bi fotografija bila puno zanimljivija kada bi, uz most, bio i Nobelovac.

- "Uredu, sutra ćemo", kazao mi je Andrić. Sutradan je obilazio škole, a ja sam samoinicijativno išao za njim i snimio ga. Inače sam snimao razne događaje u Višegradu, s mišlju da će to možda nekome trebati. Izašli smo iz škole, a on me upita: "Hoćemo li sad?" Nije bilo sunca, samo oblaci, htio sam to prebaciti za sljedeći dan. Njegov odgovor je bio: "A sutra bi mogla padati kiša". I tako sam ga uslikao. Izdvojili smo se, a obično je uvijek bilo puno ljudi - ispričao je Akšamija.

I tako su nastale čuvene fotografije Ive Andrića u Višegradu.

Alija Akšamija svojim radom ostavio je neizbrisiv trag i svjedočanstvo o vremenu i ljudima. 

Danas, kad ga se prisjećamo, pokazujemo poštovanje prema onome što je uradio i čemu nas je svojim djelom naučio, a naučio nas je važnosti pamćenja.