Postoje trenuci u historiji jedne zemlje kada semafor postane potpuno nebitan. Trenuci u kojima golovi, bodovi i taktike padaju u drugi plan pred silinom emocije koja preplavi ulice. Plasman Bosne i Hercegovine u nokaut rundu Svjetskog prvenstva nije samo sportski uspjeh. To je eksplozija ponosa.

Nastup Zmajeva na Svjetskom prvenstvu još jednom potvrđuje da je fudbalska reprezentacija možda i najvažniji dio identiteta jedne nacije.

Pogledajte oko sebe. Pogledajte te vrtićke grupe u kojima dječica ponosno, do koljena, nose dresove s državnim grbom. Oni još ne znaju šta je ofsajd, ali znaju da protiv Nigerije nije bio, fudbal sa četiri četvrtine pogotovo. Međutim, znaju da pripadaju nečemu velikom, nečemu što ih spaja i čini sretnima. Znaju i da je ćevap s lukom, a burek bez sira. I da "I am from Bosnia" sada svugdje svira.

Pogledajte ulice Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice, ali i Ljubljane, Beča, Minhena, Frankfurta, Geteborga. Gore baklje, vihore se zastave, a region i Evropa gledaju u čudu silu te ljubavi.

To nije obično slavlje. To je slika ljudi koji plaču i pjevaju u isto vrijeme. Suze i pjesma. Ima li išta bosanskije od tog spoja? To su suze olakšanja, suze ponosa i prkosa koji se godinama nakupljao, a sada je dobio svoj najljepši ventil.

A sa zvučnika i sa tribina, dok se stadionom prolama jeza, odjekuju Halidovi "Ljiljani". Ta pjesma više nije samo melodija. To je himna jednog naroda koji je naučio da se podiže iz pepela, himna sudbine koja odbija da bude poražena.

Neka pričaju šta hoće, neka stručnjaci crtaju formacije, spremaju taktiku za SAD. Mi smo svoju najveću utakmicu već dobili. Mi smo pobijedili onog trenutka kada smo izborili Mundijal. Sve ostalo je bonus.