U sarajevskoj dvorani Ramiz Salčin odigrana je treća memorijalna utakmica u malom fudbalu posvećena Vedranu Tici Tičiću, dugogodišnjem fudbaleru i jednom od najuglednijih fudbalskih sudija u Bosni i Hercegovini.

Na parketu su snage odmjerile ekipe Vodovoda i kanalizacije i Sudijske organizacije Kantona Sarajevo - Ticini prijatelji, a iako je rezultat bio u drugom planu, vrijedi istaći da je Vodovod i kanalizacija, predvođen nekadašnjim fudbalskim asom Almirom Zekom Turkovićem, te trenerom Alijom Bracom Hadžiosmanovićem, ostvario uvjerljivu pobjedu.

Ekipa sudija počasni pogodak postigla je u posljednjem minutu susreta iz penala, s obzirom na to da nije imala golmana, već je među stativama stajao igrač.

Nakon utakmice uslijedilo je i tradicionalno "treće poluvrijeme", koje je još jednom potvrdilo da su prijateljstvo i zajedništvo suština ovog memorijala. Upravo u tom dijelu druženja "sudije" su uspjele da se revanširaju ekipi Vodovoda i kanalizacije za poraz na parketu, pa se može reći da su pobjedu izvojevale van terena, uz mnogo osmijeha, prisjećanja na zajedničke trenutke i priče o Vedranu Tičiću.

Nekadašnji reprezentativac i fudbalski velikan Almir Turković istakao je da će uspomena na Vedrana Tičića živjeti dok god postoje ljudi koji ga se sjećaju.

- Tica nije i nikada neće biti zaboravljen. Dok god budem mogao igrati i stajati na nogama, odazivat ću se ovakvim manifestacijama - poručio je Turković.

Podršku memorijalu pružilo je i Udruženje fudbalskih sudija i instruktora Kantona Sarajevo.

- Čast i zadovoljstvo nam je učestvovati, kao i podržati održavanje ove manifestacije - saopćili su iz UFSIKS.

Vedran Tičić Tica ostavio je dubok trag kako na fudbalskim terenima, tako i u sudijskoj organizaciji. Tokom igračke karijere nosio je dresove UNIS-a iz Vogošće, Bosne iz Visokog, GP Bosne, Partizana iz Sarajeva i Sedrenika, a nakon završetka igranja izgradio je zavidnu sudijsku karijeru. Kao savezni sudija od 1980. godine dijelio je pravdu na brojnim utakmicama, stekavši ugled zahvaljujući autoritetu, dosljednosti i poštenju.

Međutim, oni koji su ga najbolje poznavali ističu da su njegove najveće vrline bile ljudskost, iskrenost i prijateljstvo. Bio je čovjek vedrog duha, uvijek spreman na šalu, osmijeh i druženje, zbog čega je ostao u srcima brojnih prijatelja, sportista i sportskih radnika.

Upravo zbog toga memorijal u njegovu čast nije samo sportski događaj, već i prilika da se sačuva uspomena na čovjeka koji je svojim karakterom i djelima obilježio jedno vrijeme bh. fudbala.